“Izgubila sam se, pomozi mi.” Ovo su riječi koje mlada žena izgovara u podnožju kipa svetog Charbela Makhlufa, maronitskog sveca zaštitnika Libanona. 2018. je godina: nalazimo se u Parizu, u katedrali Notre-Dame du Liban, Naše Gospe od Libanona, posvećenoj Djevici Mariji koja se zaziva kao zaštitnica i kraljica Libanona.
Djevojka koja moli za pomoć svetog Charbela, zove se Nesrina Barakat. Ona ima 22 godine, kći je libanonskog šijita i alžirsko-marokanske sunite.
Za razliku od mnogih drugih djevojaka njenih godina, Nesrina je potpuno slobodno birala kojim putem će ići. Dapače, odrasla je u obitelji tolerantnih muslimana. Nesrinini roditelji su muslimanske kulture, ali ne prakticiraju islam. I uvijek su podržavali svaki njegov izbor na vjerskom polju. S tom slobodom Nesrina čita Kuran i odlučuje. U dobi od 17 godina ona se tako pridržava prakse islama: počinje recitirati kanonske molitve vjernog muslimana, ne jesti svinjetinu, poštuje Ramazan. Također počinje nositi veo, što je pokazatelj ozbiljnosti u vjerskoj praksi.
Nešto kasnije Nesrina je bila u Parizu na dvomjesečnoj praksi. Njezina je znatiželja vodi u Notre-Dame du Liban, gdje upoznaje svećenika koji će joj postati duhovni otac.
Svećenik joj ne govori o Kristu, što će joj se u prvi mah učiniti čudnim. On čini mnogo više: ponaša se kao kršćanin dočekujući bez rezerve tu djevojku s velom. Nesrina s njim priča o svojoj obitelji, svom životu, uključujući i Libanon naravno. Odlazi nakon dva sata razgovora. Sa sobom nosi dvije stvari koje su je zadivile: ljubaznost s kojom je dočekana, a da se nije ni na koji način osuđivala zbog svoje muslimanske vjere, ali i svjetlost koja je izvirala iz svećenikova lica.
Njih dvoje ostaju u kontaktu: on joj šalje poruke da joj poželi sretne praznike tijekom muslimanskih praznika, ona čini isto s tipičnim maronitskim ritualnim praznicima.
Stiže kraj 2017. godine: Nesrina je usred nečega što bismo mogli nazvati egzistencijalnom krizom. Sve ide naopako: u obitelji, sa studijom. Ali prije svega sumnja u Boga, pa se odlučuje vratiti u Pariz, u župu Gospe Libanonske.
Povratkom iz Lillea stiže u glavni grad i evo je u podnožju kipa maronitskog sveca Charbela Makhlufa. Ona ga moli za pomoć. Osjeća se izgubljeno. “Slušaj – kaže mu ona – nisam više muslimanka, nisam čak ni kršćanka, nisam ništa. Više ne vjerujem u Boga, ali i dalje vjerujem tebi”. Ni sama ne znam zašto: „Ali znam da ćeš mi ti pomoći“, kaže opet obraćajući se maronitskom svecu.
U svjetlu ove činjenice možda će ono što se dogodilo Nesrini biti manje iznenađujuće. Vrativši se kući iz Pariza i Notre-Dame du Liban, nekoliko mjeseci kasnije mlada muslimanska djevojka sanja san: to je sveti Charbel koji joj, praćen velikim svjetlećim križem, stavlja vrlo lagani bijeli veo preko glave. Taj san za Nesrinu je odgovor na njenu molitvu. „U tom sam trenutku shvatila i odlučila se obratiti“, objašnjava mlada žena.
Ubrzo nakon toga pristupit će katekumenatu i 23. veljače 2019., pet mjeseci nakon obraćenja, primit će krštenje. Gdje? Ali naravno u Notre-Dame du Liban, u rukama svećenika koji ju je toliko impresionirao i koji će joj postati duhovni otac.
Sada Nesrina Barakat – koja je u međuvremenu završila studij i postala grafička dizajnerica – ima 27 godina i osnovala je “Islam au Christ”, udrugu koja ima za cilj pomoći muslimanima koji žele prijeći na katoličanstvo, a također je aktivna na društvenim mrežama. Upravo tu, priznaje, dobiva najteže kritike, pa i prijetnje, od vjernika islama. Međutim, ona se ne boji niti srami naviještati Evanđelje. I sjetite se Kristovih riječi u blaženstvima: “Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i lažući protiv vas svakojake zle govore” (Mt 5,11).
Naime, sveti Charbel je libanonski svetac sa zapanjujućim i čudesnim plodovima zagovora i manifestacijama koje ga prate. Naime, tko god da mu se s vjerom moli većinom ubrzo dobije odgovor.