IVICA URSIĆ: Duh istine upućivat će vas u svu istinu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.
Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”
Riječ Gospodnja.
(Iv 15, 26-27; 16, 12-15)
ZA MOJU DUŠU
Priupitajte poznanike zašto nešto čine u svojem životu. Svi će vam se, od reda, pohvaliti: „To činim za svoju dušu. Ma kakav novac, ma kakva moć, ma kakva slava… duša i samo duša, u mislima je mojim. Per Anima Mia, za moju dušu! Ja to činim da mi mirna duša bude.“
Tko god vam, samouvjereno, tako nešto kaže (najvjerojatnije) laže.
Duša je ostala nadahnuće pjesnika, opsesija zaljubljenih, bit onih „siromašnih duhom“, jer svi oni lutaju, traže mir za svoju dušu, traže ono što su izgubili. Oni su barem svjesni svojeg gubitka, dok ostali samouvjereno lažu druge i sebe same.
Mir u duši.
Toliko opjevan, a opet toliko zanemaren.
Kada je čovjek nemiran? Pa, najčešće kada je nesiguran, kada živi u neizvjesnosti, kada ne vlada situacijom.
„Nigdje čovjek ne može naći mirnije i bezbrižnije utočište nego u svojoj duši.“ (Marcus Aurelius „Meditacije“)
Ali što ako se je u našu dušu uvukao nemir? Što ako je naša glavna preokupacija sve ono što nam ovaj svijet određuje za prioritete? Odjeća, automobil, kuća, novac, karijera? Što ako smo dušu zatrpali potrošnim dobrima?
U tom slučaju mi mislimo kako je najvažnije to potrošno zaštititi. Osigurati. I zato mi stvaramo sve novije sigurnosne sustave, gradimo sve neprobojnije trezore, osmišljavamo sve složenije softwarske programe, unajmljujemo najpouzdanije zaštitare.
Sve zbog mira. Mira u duši. Jer uvjereni smo da samo sigurnost ovoga svijeta donosi toliko potreban mir. Naslušali smo se do sita tih fraza koje skoro uvijek završe nekim novim sofisticiranim oružjem za masovno uništenje, nekim novim farmaceutskim „mega“ serumom, nekim novim računalnim vatrozidom.
Jedno nam nikako ne ide u glavu, a to je neporeciva istina, da svijet koji živi na rubu kompletnog kolapsa, svijet koji provodi svoje dane i noći u stalnom nemiru, nije u stanju nikome zajamčiti nikakav mir, a poglavito ne onaj u duši.
Čovjek, zaboravivši na Boga i na Božji mir, uzaludno se nada miru, a sve što dočeka samo je još veći nemir. Još jedna nevjerojatna zabluda, još jedna iluzija čini čovjeka ležati na Prokrustovoj postelji gdje ga moćnici ovoga svijeta, pod izlikom da će legavši na nju odmoriti se i pronaći mir, svako malo dovode na njima poželjnu mjeru.
Riječ je o zabludi, da su istine ovoga svijeta mjerilo dobra i zla, i o iluziji da je život bez patnje, bez boli, bez muke – miran život.
Isus u današnjem čitanju pred sobom ima skupinu ljudi u čijim dušama mira nema. Bila je to večer prepuna zbunjenost i straha za apostole. Njihov se je svijet naprosto raspadao. Jedna uobičajena večera pretvorila se je u noćnu moru.
O čemu to Isus govori?
Govori o izdaji, govori o tome kako će ga Petar zatajiti, govori o svojoj smrti, govori o svojem odlasku. Sve gore od gorega.
I dok ih Isus pokušava umiriti, govoreći im o Duhu Istine, o Branitelju, o tome da sve što on ima da će baš to Duh Istine uzimati i njima navješćivati, da će biti upućeni u jednu i jedinu pravu Božju istinu… Isus pred sobom vidi nemirne ljude, ustrašene učenike, vidi suze u njihovim očima. Strah se je u tim trenutcima, u gornjoj sobi, mogao nožem rezati.
Mi znamo da život u sebi uključuje i patnju i mi znamo da ako budemo slijedili Krista da će naša patnja biti neminovnost.
“U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Iv. 16, 33)
Od najranijih dana, ljudska patnja je bila tako teška da je Sv. Tereza od Avile, navodno, rekla Bogu: „Nije ni čudo da su tvoji prijatelji tako rijetki, s obzirom kako se odnosiš prema njima.“
Ali mi također znamo da patnja svara u čovjeku i vrline. Kada se čovjek suoči s bolnim problemima onda ga to, ako ne podlegne u malodušju, ojača i učini zrelom osobom.
Sveta Sinkletika Aleksandrijska, djevica, pustnjakinja, smatra se “pustinjskom majkom” i njezine izreke se nalaze zajedno sa izrekama pustinjskih Otaca.
“Oh”, rekla je svetica, “kako bismo trebali biti sretni ako bismo podnosili mnoge patnje da bi zadobili Nebo i milost Božju, poput ljudi ovoga svijeta koji to čine zgrćući bogatstva i imanja i kojima nikada nije dosta! Družit će se s lopovima i razbojnicima. Na moru će se izlagati bijesu vjetrova i olujama i stradat će u brodolomima i u svim drugim opasnostima. Oni pokušavaju sve, sve nastoje učiniti i sve stavljaju na kocku. Ali mi, koji smo u službi tako velikoga Gospodara, za naš Nebeski dom se bojimo svake zapreke poput križeva, napasti i osuda, gubitka obitelji i prijatelja, kao i gubitka svojih domova i imanja koje posjedujemo.“
Jednom zgodom je rekla: „U početku puno je bitki i puno je patnje kod onih koji napreduju prema Bogu, ali nakon toga uslijedi neizreciva radost. Nalik je to onima koji žele upaliti vatru. U početku ih dim guši i oni plaču, ali na taj način oni dobivaju ono što traže. Zato i mi također moramo zapaliti božansku vatru u sebi, kroz suze i veliki trud.“
Božanska vatra je zapaljena na dan Pedesetnice. Na Duhove.
U vatri duha koji je provalio u srca ljudi tog dana bio je također i odgovor na jedno od temeljnih ljudskih pitanja, a to je pitanje – patnje.
Učenici su patili. Isus je patio. Umro je strašnom smrću. Njegova smrt za njih je bio kraj svijeta. Uskrsnuće je za njih bio novi šok. Njegov odlazak, po drugi put, slomit će im srce i oni se s pravom pitaju kako dalje tako živjeti. Sami. Bez Isusa.
Odgovor na njihova pitanja, na pitanja straha, nesigurnosti i patnje došao je u vjetru, u vatri i u Duhu. Toga dana učenici su čuli odgovor koji im je trebao donijeti mir u njihove duše. Taj mir je od skupine nemirnih i ustrašenih učenika stvorio grupu nadahnutih i neustrašivih Kristovih svjedoka.
Oni nisu mir potražili u povratku u svoja rodna mjesta, u bijegu od svojeg života s Isusom. Oni nisu mir potražili pod skutima farizeja i pismoznanaca. Oni nisu mir potražili u okrilju Cezarovih legija.
Oni su mir potražili u Duhu Istine, u Branitelju, u Bogu.
Mi kada patimo, kada tražimo mir svojoj duši, kada smo dovedeni do ruba svoje ljudske izdržljivosti, mi onda postavljamo pitanja. I baš kada najviše pati čovjek je najsposobniji saslušati odgovor. U velikoj patnji otpadnu sve laži ovoga svijeta i ostane samo čista Božja istina i čovjek koji sluša i čuje.
U velikoj patnji svi, od Joba, preko učenika, pa do nas danas, postavljamo pitanja koja se mogu sažeti u jedno veliko pitanje. U pitanje nad svim pitanjima.
Kada mi klečimo u podnožju križa, kada dižemo svoj pogled prema nebu, kada vapimo Bogu iz svoje boli i svoje patnje, mi u biti pitamo Boga: „Voliš li me?“
Pedesetnica, Duhovi bio je Božji konačan odgovor na to pitanje.
Čujemo li vjetar Duha Istine kako puše?
Čujemo li kako kroz njega Bog odgovara: „Ja te volim!“?
Osjećamo li kako nam Duh Sveti donosi mir u našu nemirnu dušu?
Poslušajte audio emisiju
IVICA URSIĆ
24. svibanj 2015.
