.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Jednoga je dana sv. Ivan don Bosko bio pozvan na objed u grofa Gamburcanoa. Među uzvanicima našao se i neki umirovljeni general. Kad je završio objed i ovaj se bivši general opraštao od don Boska, rekao mu je: “Don Bosko, recite mi koju dobru misao kao uspomenu na naš današnji susret!”

Svetac mu reče: “Gospodine generale, molite za mene kako bi spasio svoju dušu!” Začudi se bivši general: “Ja da se molim za Vas?! Radije mi kažite koji dobar savjet!” Svetac malo zastane, zamisli se, a onda reče: “Gospodine generale! Znajte da Vam je izvojštiti još jednu veliku bitku! Ako tada pobijedite, bit ćete zaista sretni!” Na to će začuđeni general: “Kakvu bitku?”, a don Bosko zaključi: “Bitku za spasenje svoje duše.”

Ova zgodica iz života sv. Ivana don Boska pada mi na pamet kad u Isusovu evanđelju čitamo: “Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali ne će moći!” (Lk 13, 24) Ove riječi rekao je Isus onomu čovjeku koji ga je pitao: “Je li malo onih koji se spašavaju?” Riječi ove govori Isus i svima nama. Najvažnije od najvažnijega je spasiti dušu, doći u raj. To je ono jedino i konačno, najpotrebnije i najvažnije. “Što koristi čovjeku da cijeli svijet dobije, a dušu svoju izgubi?” (Mt 16, 26). Uska vrata i tijesan put vodi u život, a široka vrata i prostran put vode u propast.

Što to znači? Na putu i uskim vratima, koja vode u raj, u životu stoje mnoge zaprjeke. To su protivnici našega spasenja: zle sklonosti, ranjena naša priroda, koja je sklonija zlu nego dobru, opaki svijet, zlo društvo, zli primjeri i vrag pakleni. Zato se moramo boriti. Moramo se mnogo toga odreći, žrtvovati kako bismo bili pobjednici.

Jednom je zgodom Isus rekao: “Ako te tvoje desno oko zavodi, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.” (Mt 5, 29-30)

Isus je poučavao ljude po gradovima i selima kroz koja je prolazio dok je bio na putu prema Jeruzalemu gdje će biti ubijen. Dobro je znao što ga čeka. U određenom smislu bio je to motiv radi kojega je došao na svijet. Trebao je proći kroz uska vrata, smrt, kroz hrapav i mučan put koji ga je tamo vodio.

Dok je Isus tako o svemu tome razmišljao, došao je netko i upitao ga: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Malo drukčije rečeno: Spašava li se malo ljudi?
Isus nije direktno odgovorio na to pitanje i nije to nikada učinio. jer teško bi to bilo ljudima protumačiti koji su na svoj način gledali na te stvari. Isus je samo rekao: “Vrata su otvorena, uska su, ali otvorena. Svatko je u stanju proći kroz njih, nitko ne bi trebao ostati vani”.

Kao da nam Isus želi reći, ne pitajte o brojkama, nego shvatite, stanje je ozbiljno, borite se da uđete na uska vrata. Isus tako govori, makar je također prije rekao da će lakše deva proći kroz iglenu ušiću, nego bogataš kroz uska vrata.
Prema nekim egzegetama, jedna vrata koja su omogućavala ulaz u Jeruzalem bila su tako uska da deva sa svojim teretom nije mogla kroz njih proći. Vrata su nazvali “iglena ušića” kao što mi neke ceste slikovito zovemo “usko grlo”.

Pitanje vječnoga spasenja je najozbiljnije i najvažnije životno pitanje te se treba najozbiljnije truditi kako bi ga postigli. Ne smijemo zaboraviti: put do spasenja nije posut cvijećem; spasenje se ne stječe skrštenih ruku, drijemajući u nekom vlaku koji tamo vozi…

Vrata su uska, ali otvorena. Čovjek želi znati: Koliko ih može proći kroz njih? Koliko će ih biti zaustavljeno na tim vratima u kraljevstvo nebesko? Kakvu kartu ili putovnicu će trebati pokazati da se uđe tamo?

Isusov odgovor je jasan: “Vrata su otvorena.” Ulaz je slobodan. Nikakvih formalnosti, nikakvih prepreka ni granica. Ništa od toga, ali ima nešto više od toga: vrata su uska. Što je htio time reći? Ne smije se biti natovaren svime, jer tada se ne može proći kroz ta uska vrata. Ali i put koji vodi do tih uskih vrata također je uzak. Samo osobe mogu proći, ali samo osobe vrijede.

Zato ne smijemo dopustiti da bilo koja vrsta stvari postane našom preokupacijom, našim teretom. Živimo ljudski život u punini. Uložimo sve ono što imamo u život svih s kojima živimo i koji nas okružuju. Živimo jednostavno i trijezno, velikodušno i pažljivo. Živimo u pravednosti, u poniznosti i u čistoci, bez komplikacija, ali živimo savjesno!

Isus upozorava: Jednom će domaćin ustati i zatvoriti vrata. Može biti prekasno. Vrijeme spasa je isteklo.
Na jednom zvoniku stoji rečenica: Vrijeme liječi i juri i dijeli. Nema rezerviranih mjesta. Jednom je sat istekao, pristup se zatvara. Tada ne pomaže kucanje ni protestiranje i pozivanje na dobre odnose.

Često znamo čuti kako poneki govore: Bog je tako dobar da nikoga neće otjerati od sebe. Bog je tako dobar da je sve anđele i Ijude stvorio samo za nebo. Nebo je puno, a pakao je prazan…
Istina je kako je Bog dobar i milosrdan, ali od nas očekuje da se potrudimo da budemo njegova ponizna i poslušna djeca.
Bog nam dariva sve potrebne milosti za spasenje, ali od nas traži našu suradnju s tom milošću.

Bog nas je bez nas iz ljubavi stvorio, ali nas neće spasiti bez naše suradnje. Pitanje hoćemo li se spasiti nije tako jednostavno, ono još uvijek ostaje vrlo ozbiljno. Sam Isus kaže da će mnogi biti odbačeni od Boga i da neće naći otvorena vrata za nebo, jer uska su vrata koja vode u nebo.

Ne smijemo se zavaravati i misliti kako ćemo se spasiti samim tim što smo kršteni, vjenčani, što koji put dođemo u crkvu i ponekad se pomolimo. Nemojmo misliti da nam je Bog sve osigurao bez našega truda i muke, odricanja i žrtve, želeći dobiti sve, a da ne uložimo ništa.
 
Netko dobro reče da nema jeftinoga spasenja! A mi redovito tražimo baš to: oproštenje bez pokajanja i popravljanja; nagrade bez zarade; Isusa bez križa. Hoćemo lagodno kršćanstvo, a takvog kršćanstva nema … Spasenje doista košta… Koštalo je našega Božanskoga Spasitelja. Trebalo bi i nas koštati… Odrecimo se grijeha i zla… Trudimo se…

Isus nam jasno kaže: “Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem.” Židove Gospodin upozorava da im kod Boga neće koristiti njihova židovska krv, niti što su njega gledali i slušali: ulaznica u kraljevstvo nije krv Abrahamo-va, nego vjera i dobra djela; oni toga nemaju – zato će biti “vani istjerani”, a poganski narodi zauzet će njihova mjesta.
Božja milost – ruka spasa svakome je pružena, ali svatko mora pružiti ruku; put u kraljevstvo Božje vodi ispred svačijih vrata, ali svatko mora koracati. Svi su narodi Božji narod, spasenje je svima ponuđeno…

Ispunimo svoj život ljubavlju i dobrim djelima i onda se nemamo čega bojati. Uska vrata su nam otvorena.

 

Sin je postao svećenik, kći časna sestra

U njemačkom gradu M. jedan vrlo dobri kršćanin, katolik, držao je gostionicu. U njego-voj se gostionici nije smjelo psovati, ni voditi nepristojne razgovore. Nije miješao u pića ništa kao neki gostioničari. Zato su mnogi rado dolazili k njemu. Gostioničar Branimir imao je jednu čudnu naviku, odnosno osobinu. U svojoj je radnji, ako je ikako bilo moguće, držao lijevu ruku u džepu.

To je opazila njegova mala kći, pa ga je jednom znatiželjno upitala:
– Tata, zašto ti uvijek držiš ruku u džepu?

– Mi se, kćerko, bavimo škakljivim poslom – odgovorio je otac. – Držimo gostionicu. Bojim se, dakl,e da se ljudi ne opiju, pa da ne bude kletve, psovke i drugih grijeha. A naj-više me je strah da moja djeca ne vide i ne čuju kakvo zlo. Zato se uvijek molim Blaže-noj Djevici Mariji, da vas Ona čuva.

Tada stari gostioničar izvadi iz džepa krunicu, koja mu je bila omotana oko ruke. Bog je uslišao molitve pobožnog gostioničara: jedan mu je sin postao svećenik, a jedna kći časna sestra.

Danas je cijeli svijet nalik na gostionicu, ne zna se ni tko pije, ni tko plaća. Kamo god čovjek pogleda, vidi grijeh, sablazan i pokvarenost. Velika je mudrost odgojiti djecu u duhu vjere.

Zaista je vrlo teško u današnjem vrtlogu, u tim vrtoglavim prilikama, odgojiti dijete kako treba, a još teže, mnogo teže je odgojiti dobra i pobožna svećenika.

Potrebno je ustrajno moliti srcem i živjeti po Božjim zapovijedima.

Ali za nas su vrata vječne sreće dok živimo ovdje na zemlji još uvijek otvorena. Jer naš zemaljski život je vrijeme obraćenja, milosti i spasenja. Mnogi krsćani zaboravljaju oz-biljnu činjenicu da svi oni, koje je Bog predvidio treba da budu slični njegovu Sinu Isusu Kristu.

 

 

Komentari

Komentari