.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Možda naslov zvuči čudno, ali danas ovaj naslov uistinu predstavlja jedan problem i predstavlja se kao pitanje. Promatrajući (neke) današnje pastire (prisutne u svim stupnjevima hijerarhije Crkve), njihove geste, ono što naučavaju, smjer prema kojem idu, riječi koje izgovaraju… pitam se dali su poslušni Isusovoj zapovijedi propovijedanja Božje Riječi i nalogu Evangelizacije. 

Isus je prije svog uzašašća u nebo i na zadnjem ukazanju svojim učenicima rekao ono što mu je najviše na srcu, ono glavno što apostoli trebaju činiti, a time i njihovi nasljednici te svi pastiri Crkve. Isus je rekao slijedeće: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,18-20) Ovaj citat, zadnja je rečenica Matejevog evanđelja. Tu staje evanđelje. Ono ne ide dalje. Dalje slijedi život Crkve, koji počinje s događajem Duhova. Djela Apostolska počinju sa istim događajem Uzašašća i naputkom Apostolima da čekaju i mole za dar Duha Svetoga. Tu dolazimo do teme evangelizacije kao glavnog poslanja i samog smisla postojanja Crkve. Crkva je tu da uči o Isusu Kristu i da privodi ljude Isusu Kristu. Ona to čini po Duhu Svetom, u Duhu Svetom i snagom i silom Duha Svetoga.

PITANJE DIJALOGA

Dijalog je sredstvo, a ne cilj !!!. Dijalog mora biti sredstvo Evangelizacije, ali ne smije ubiti evangelizaciju, ne smije izostavljati evangelizaciju. Dijalog mora biti vođen poticajem Duha Svetoga, koji je okupio Crkvu, treba biti nadahnut! Vidimo to od svih primjera u Novom Zavjetu: Isus Krist i njegov dijalog, apostoli i njihov dijalog. Svi oni su dijalogizirali, ali sa ciljem evangelizacije, poduke, uvođenja u vjeru. Njihov dijalog uvijek je završavao vjerom, a nikad nije pogrđivao vjeru ili skrivao ili se nje sramio. Na kraju, što je važno za reći, nitko nije ostao na svojoj poziciji – svi su krenuli putem Krista. Dijalog, u kojem svatko ostaje na svojoj poziciji, postaje isprazan i besmislen. A takvi su upravo dijalozi koji nemaju Duha i koji nemaju impuls Evangelizacije. Normalno je da moramo dijalogizirati s ljudima, sa članovima drugih religija, sa drugim kršćanima od koje smo na žalost i sablazan odijeljeni. Danas mi se pak čini da mnogi dijalog predstavljaju kao cilj. Cilj ne smije biti da svako ostane na svojoj poziciji. Isus nam zapovijeda da učinimo sve narode njegovim učenicima. Tu nema prostora za nekakva druga božanstva, neke nedovršene, polovične pristupe Bogu. Jedini pristup Bogu je Isus Krist bogočovjek, jedini put, istina i život. Zato žalosti primijetiti veliki relativizam, liberalizam u mnogih pastira Crkve. Je li to ciljano ili slučajno – ne ulazim u nakane i misli srdaca. Ali znam da to nije bez vraga i da zli ljudi imaju plan uništenja Crkve iznutra. Razvodnjavanje nauke dobrano je prisutno, brojni pastiri ne naučavaju više nauk Katoličke Crkve. Možemo primijetiti da se mnogi stide Križa Kristova – onog čega bi se trebali jedino ponositi, prema riječima sv. Pavla: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14). Danas se u ime lažnog dijaloga (dijaloga kao cilj) izdaje Isusa Krista, srame ga se, skrivaju križeve, miču ih sa svojih vratova, iz prostorija, ne žele govoriti o Isusu, drugim riječima srame se onoga čime se Božji čovjek ponosi. Takvi nisu od Boga. Oni su Jude, slabići i to što čine ne čine za Boga. Takvi bolje da nas ne sramote, bolje da u Crkvi ništa ne rade, bolje da šute i ništa ne rade. Jer samo sablažnjavaju, uništavaju vjeru, razvodnjavaju, ruše.

Prvotno poslanje Crkve je da evangelizira. Ona uvijek treba s ponosom govoriti SVAKOME o Isusu Kristu, bez imalo straha, srama, zadrške, bez rukavica. Ako to ne čini, Crkva umire, ona nestaje, ona se gasi gdje god nema Evangelizacije, gdje god nema čiste nauke, žive vjere, gdje nema kreposna života, svetosti, ljubavi. I zato se crkve zatvaraju, zbog ove lažne vjere, zbog lažnih pastira, zbog zlih nakana i djela zlih ljudi u Crkvi, koji ju nikad nisu ni voljeli.

U ČEMU NAM ONDA MOŽE POMOĆI DIJALOG?
Ukoliko se ne slažemo, ukoliko se ne razumijemo – tu se onda barem trebamo dogovoriti o mirnom suživotu, međusobnom poštovanju kao osobama, o zajedničkim stavovima i temama. Dakle, bez obzira koje smo religije i kakvih svjetonazora, moramo se i možemo dogovoriti sa čovjekom i vođama (koji su ljudi, a ne zvijeri): da se nećemo ubijati, da se nećemo vrijeđati i rušiti dostojanstvo, da nećemo onemogućivati jedno drugome slobodu ispovijesti vjere i izražavanja itd. U tom bi smjeru trebao ići dijalog kojeg čini Crkva i njezini pastiri. A nipošto ne smije ići u tom smjeru da se ruši jasnoća, čistoća naše vjere, da se izdaje Isusa Krista. To nisu Božji putovi, to ide direkt protiv Isusovih zapovjedi. A najmanje, da se ujedinjujemo sa duhom svijeta, s lažnim religijama, da otuđujemo nauk Crkve (Božji nauk). Koji takvo što čine, sigurno su od Zloga i rade za njega.
 
Eto, da budemo jasni i da znamo što se čini, kako se čini, da prepoznajemo vukove i da se od njih zaštitimo.
Slika ovog statusa nalazi se u prostoriji gdje molim za ljude. Na dan uzvišenja Kristova Križa, neka ovaj status doprinese da se nikada ne stidimo Kristova Križa i da ga uvijek s ponosom nosimo.

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari