.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

Fra Ivo Pavić je Isusov svećenik koji unatoč velikim napadima, ocrnjivanjima i zabranjivanjima održava svete mise i predvodi molitve za iscjeljene i ozdravljenje u malom bosanskom mjestu Šurkovac, koje je providnošću Božjom postalo postalo tako čudesno veliko. U to malo mjesto slijevaju se tisuće i tisuće ljudi, a milost Božja tamo je nemjerljiva, a ozdravljenja tijela, duha i duše tamo su svakodnevna. To se tamo ne događa nikakvom magijom, nego isključivo po snazi imena nad svim imenima – Isus Krist.

Isus se može i želi proslaviti preko svake vaš bolesti, preko vas cijelih. Za Isusa ne postoji neizlječivo a tome svjedoče, osim Evanđelja, i brojna svjedočanstva ljudi koji ozdravljaju i danas u imenu Isusovu.

 

U ŠURKOVCU SAM OZDRAVILA OD RAKA ŠTITNJAČE

Prije dolaska u Šurkovac bila sam tradicionalni katolik, znala sam ja u koga vjerujem, no povremeno sam se molila i išla na misu, nisam puno znala o vjeri, a nisam imala želju ni znati, sve do Šurkovca kada sam došla sasvim slučajno no ustvari izmoljeno s mamom i šogoricom koja je i ozdravila od raka štitnjače upravo u Šurkovcu! Došla sam skeptično, pomalo znatiželjno i bojažljivo, no Isus me je ozdravio, dao mi je lukove na stopalima, dotaknuo me, osjetila sam vrućinu kroz cijelo tijelo, dao mi je mir, dao mi je puno toga poslije u životu.

Počela sam više čitati o vjeri, tražiti tekstove, toliko toga nisam znala, željela sam naučiti; mogu reći da je s mojim odlaskom u Šurkovac počeo moj novi put te ponovno učenje o vjeri. (Marijana iz Zagreba)

 

NOGA MI JE BILA KRAĆA 2,5 CM

Zovem se Ivana Matković, imam 24 godine. Od rođenja sam imala kosu zdjelicu što mi je otežavalo hodanje (šepala sam) i stajanje. Budući da mi je noga bila kraća za 2,5 cm, uvijek sam stajala samo na jednoj nozi ili se oslanjala samo na jednu nogu.

Ove godine (2009) u 7. mjesecu bila sam na mladoj misi u Gornjoj Tramošnici gdje je fra Ivo Pavić držao duhovnu obnovu u trajanju od tri dana. Ja sam bila na trećem danu (petak), i nakon mise sam ozdravila. Osjetila sam da mogu normalno stajati, i nakon toga sam pala u Duhu.

U 9. mjesecu sam otišla k liječniku na kontrolu. Nalazi u potvrdili da je sada zdjelica (karlica) u redu i da su se noge izjednačile. Uručujem vam potvrdu od liječnika o svom potpunom ozdravljenju.

*Rtg snimke zdjeličnih kostiju u stojećem položaju pokazuju koštanu strukturu i mineralizaciju.

Slava Isusu! Ivana Matković (Hrvatska)

 

IMALA SAM KRVŽICU NA VRATU KOJA JE DIJAGNOSTICIRANA KAO TUMUR
2003. godine sam napipala kvržicu veličine oraha na vratu. Postepeno mi je počela praviti probleme, u početku male, no kasnije me počelo gušiti, počela sam se debljati (106 kg), postala sam nervozna … Na kraju se ispostavilo da je ta kvržica nekakav tumor u lijevom režnju štitne žlijezde. 2005. godine su mi odstranili cijeli režanj. Bila sam malo bolje, ali onda, nedugo zatim, uslijedila je masa nekakvih problema. Umarala sam se, preznojavala, mršavjela, pa se debljala, naticala, bila živčana, gušilo me, i s vremena na vrijeme iskašljavala sam krv.

Doktori nisu imali pojma što mi je. Išla sam na kontrole štitnjače svaka dva do četiri mjeseca. Slali su me od jednoga do drugoga doktora. Kliničke slike su uglavnom bile u redu, ali ja nisam bila u redu. Jedan doktor, sjećam se, rekao mi je:
– Što hoćete, gospođo, pa vi ste već operirali štitnjaču, to jednostavno tako mora biti. Dosadili su mi i doktori, izgubila sam vjeru i povjerenje u njih. Pobacala sam sve knjige o medicini, iscijepala sve nalaze, jednostavno izgubila vjeru u njih i otišla k jednoj ženi koja „liječi“ viskom nemajući pojma kamo to vodi.

Sva sreća pa nam, evo, dobri Bog poslao fra Ivu da me spasi kandži viska jer tko zna što bi sa mnom bilo. Prvi put kad sam vidjela kako narod pada i počiva u duhu, ja sam se prestrašila i htjela pobjeći iz crkve. Na tom prvom susretu nisam ni htjela otići na blagoslov jer me bilo strah, ali sam redovno išla da slavimo svetu misu sa fra Ivom. Sve njegove propovijedi sam upijala, molitve razmatrala, ozdravljala duhovno, PROGLEDALA. Ispovjedila sam se i pričestila, i jedne nedjelje sam otišla na blagoslov za bolesnike poslije svete mise.

Dok sam išla prema fra Ivi, gledala sam bolesnu djecu, ljude sa štakama, … svima sam željela isto: da ozdravimo duhom, dušom i tijelom. Sav strah je iščeznuo. Bila sam sretna jer me Isus i Marija vole, da su tu, da me zagrle, da mi pomognu, da moje tegobe nestanu. Bila sam sretna jer mi je duh ozdravio, jer sam progledala drugim očima.

Kada sam prišla k fra Ivi, položio mi je ruku na glavu, a ja sam pala i počivala u duhu. Bilo mi je toplo, pred očima mi je bila velika tama i malo svjetlo koje je malo pomalo progutalo tamu. Imala sam osjećaj da je nešto izašlo iz mene na nos s izdisajem. Kada sam ustala, bilo mi je toplo i znala sam da sam ozdravila.

Nakon par dana sam otišla k doktoru. Pregledao me je na ultrazvuk četiri puta. Nalaz je bio uredan. Desni režanj je preuzeo funkciju. Ukinuo mi je terapiju koju sam pila: Letrox po pola ujutro. Prvi put nakon operacije mi je rekao:
– Gospođo, što se tiče vaše štitnjače, vi ste praktično zdrava žena.
Kontrola, po prvi put, za godinu dana.

Ja sam sada opet ona stara, ponovno sretna žena jer je Isus uzeo sve moje boli, sve moje tegobe, sve moje muke. Na ovoj milosti se ne može nazahvaljivati Isusu koji je s nama i jučer i danas i sutra. Isti onaj Isus koji je činio čudesa i prije 2000 godina, kao što vidite, čini i sada i u vijeke vjekova.

Svakom od srca želim prvo da progleda, da nam Isus udijeli nove oči, čiste, da ga vidimo, da čujemo i upoznamo što nam govori, novo srce da zaboravimo sebe i da smo tu za druge.

1. prosinca 2009.  Božana Matanović Šurkovac

 

OZDRAVIO OD RAKA NOSNE ŠUPLJINE

Toga tmurnoga siječanjskog popodneva kao da se cijelo nebo srušilo nad Münchenom, bio sam izvan sebe od šoka zbog samo jedne rečenice koju mi je upravo izgovorio Dr. Abenhartd: “Vi, gospodine Banoviću, imate zločudni tumor, tj. rak, u predjelu nosne šupljine”… Sve stade u jednu jedinu rečenicu, cijela moja sudbina, sa svojih 39 godina bio sam na nekom kraju ili na početku nečega novoga. Kako sada, gdje, kuda da krenem, pitah sebe …

Dobio sam dovoljno vremena jer u bolnicu sam morao tek 28. 2. 2005. tj. cijeli mjesec veljača stajao je preda mnom. Shvatih da bolest nije kazna, da može neko drugo značenje da ima, shvatih da bolest može biti put k ISUSU, jedan intenzivan put s puno više svega nego inače, shvatih da počinjem samog sebe upoznavati, sve ove godine sam u ništa potrošio. Ali shvatih da sam ja, kao ja, preslab za sve to. Bože, trebam tvoju pomoć!

I dobih je. Igrom slučaja dobio sam broj od Fra Ive, napisah par riječi sve onako ukratko kakvu imam bolest i pitah ga kad dolazi u Njemačku. Sve se najljepše u tom danu desilo, odgovor je stigao brzo i jasno toga 22. 2. 2005. Najprije dobih dvije poruke bez teksta i osjetih nevjerojatnu vjeru i sigurnost. Znao sam da nisam više sam. Poslije izvjesnog vremena dobih i treću poruku: ”U petak stižem u Rüsselsheim, ostajem tri dana, fra Ivo”.

Bio sam tamo, nikad to neću zaboraviti. Kroz moju bolest bio je i veliki dio moje obitelji u crkvi. Bilo je nezaboravno, svi smo se molili. Osobno sam i fra Ivu upoznao. Molio je nada mnom, bilo je predivno. Ti će dani vječno u meni ostati.

Odmah poslije duhovne obnove morao sam u bolnicu. Prije početka terapije tražio sam CT. Pregled tj. kompjutorsko snimanje nije bilo moguće, samo površni pregled su izveli na meni s rezultatom da tumor nije tu više!!!

Ali terapiju nisam mogao izbjeći tj. zračenje i kemoterapiju morao sam primiti. Doktori su mi rekli da je tumor koji imam, tj. nemam, jedan od najagresivnijih i moraju terapije odraditi, da je to najsigurniji put za mene.
Šest tjedana svakodnevnog zračenja i kemoterapije izdržao sam s molitvom na usnama i čitanjem Svetog pisma. Nisam dostojan Njegove pomoći, ali sam sigurno osjetio Njegovu snagu. Isusova ljubav je ogromna, toliko velika, da sam i ja, jedan grješnik, dobio Njegovu pomoć. Hvala Ti, Bože!

Nikad neću zaboraviti lica tih doktora dok su gledali kompjutorske snimke na mjestu gdje je bio tumor. Oni su slavili više od mene jer misle da je medicina pobijedila, a ne znaju da je stvarni pobjednik naš Gospodin ISUS KRIST.

Ovo je moje svjedočanstvo u punoj istini napisano sa svim potrebnim dokumentima od Uni. Klinik München koje ću dostaviti u Tolisu.

Nisam se još predstavio jer mislim da sam ja najnebitniji u toj cjeloj priči, ali opet neka bude kako mora. Zovem se Branko Banović živim u Münchenu, rođen sam u Domaljevcu.

U VJERI I MOLITVI!!!
Branko Banović – München, 30. kolovoza 2005.

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari