.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

Dok je Isus govorio u nazaretskoj sinagogi, njegovi sugrađani, zadivljeni njegovim riječima, sigurno su govorili: „Kakav je to blagoslov za sve nas u Nazaretu, koja je to čast za sve nas!“

Isus im je govorio o spasenju koje je bilo obećano… Vrijeme iščekivanja se ispunilo. Spasenje je na dohvat ruke. Pismo se ispunilo. Svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.

Domalo zadivljene slušatelje Isusovih riječi vidimo u potpuno novom svjetlu. Puni su gnjeva. Ali dok su se divili i slavili Isusa, u isto vrijeme su stavili u sumnju njegovu vjerodostojnost: „Nije li ovo sin Josipov?“ Kritizirali su ga i mrmljali su: „Mogao bi učiniti koje čudo i ovdje. Kolika čudesa je učinio po okolnim mjestima.

Zašto se ne sjeti naših bolesnika? Zašto je to sve učinio među strancima? Zar on ne pri-pada nama? Nije li on naše krvi?“

Isus ih je dobro poznavao i znao je njihove misli, pa je zato i sam glasno izrekao što su oni u sebi razmišljali. Oni su željeli Isusa iskoristiti i ograničiti, zadržati ga za sebe, da Bog na neki način bude samo njihov. Bili su isključivi, sebični, puni neljubavi…

Isus im govori: „Takvo vrijeme je prošlo. Daje im do znanja da Bog ljubi sve ljude, da su svi pozvani da budu djeca Božja, ljubimci njegova srca, te da ih svatko mora sretati i ljubiti kao djecu i ljubimce Božje… Isus podsjeća svoje sugrađane na istinu radi koje bi trebali shvatiti kako je njegova prisutnost među njima velika milost i Božji dar, a ne plod njihove zasluge. Poziva ih na obraćenje – promjenu srca…

Čuvši Isusove riječi, napunili su se gnjevom, skočili su na noge. Ranio ih je u srce tim riječima. Htjeli su ga i ubiti.
Jednostavno su rekli: „Ako Ti ne prihvaćaš isključivo nas, mi ne prihvaćamo Tebe: nestani, otiđi, umri, ne želimo Te više vidjeti.

 

Današnja Božja riječ još je jedan poziv na kršćansku širokogrudnost, ljubav i nesebičnost, na bratstvo i jedinstvo u Kristu.

Prilično je lako prihvatiti govor o Božjem milosrđu i njegovom praštanju i ljubavi… Međutim, kad Božja riječ razotkriva nepravde i neistine koje se nalaze u ljudskim srcima onda nije baš dobrodošla, štoviše, protivimo joj se i najradije ju ne bismo slušali. Istina boli, ponekad toliko da ljudi požele iz svoje sredine maknuti one koji ju neprestano naglašavaju ili se na nju pozivaju.

Svaki kršćanin je pozvan biti prorok. Po svakome od nas Bog želi poslati svoju poruku, svoju riječ. Po svojoj riječi Bog među nama želi uspostaviti istinu, pravdu i milosrđe. Međutim Božja riječ je u isto vrijeme i dvosjekli mač koji prodire u naša srca. Božja riječ u nama razotkriva temelje neistine i nepravde. Kao proroci uvijek smo u sukobu najprije s vlastitim srcem, a zatim s ljudima oko sebe kojima smo pozvani svjedočiti.

Božja riječ je prvo upućena nama. Ona prvo nas mora očistiti i u nama otvoriti izvor milosrđa. Nije lako priznati vlastite pogrješke i prihvatiti Božje oproštenje i milosrđe. Velika je napast prihvatiti samo one Božje riječi koje nam se sviđaju i koje nam odgovaraju, koje nas tješe, podupiru i hrabre. Božju riječ valja prihvatiti cjelovito i u potpunosti i onda kad je teška i kad zahtijeva promjene u našem životu. Ona je kadra u našem srcu otvoriti prostor za novi život iz kojeg nitko nije isključen i u kojem se svaki čovjek, bez obzira na boju kože, porijeklo, državljanstvo i jezik osjeća voljenim bratom i sestrom.

Kršćanin je samo toliko kršćanin koliko ljubi srcem i djelom svoga Boga i svoga bližnjega. Braća smo Isusova i djeca Božja samo toliko koliko smo braća u međusobnoj ljubavi, braća u Bogu i njegovoj ljubavi…

Isus je čitavo evanđelje, sve zapovijedi sažeo u jednu jedinu: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe.

Bog je najveće Dobro – čista Dobrota – za to je njemu najveća ljubav.
Bližnji – svaki čovjek – Božje je dijete kao i mi, Bog ga ljubi kao i nas; stajao je Isusa križa i krvi kao i mi – zato nam je dužnost ljubiti ga kao sebe.

Pavao je ispjevao najljepšu pjesmu ljubavi: „Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne oholi se…Ona sve zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi!“

Božanski Spasitelj Isus je čitavo evanđelje, sve zapovijedi sažeo u jednu jedinu: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga. Bog je neizmjerna Ljubav, najveće Dobro. On ljubi sve ljude i želi njihovo spasenje. I mi smo pozvani ljubiti Boga i svoga bližnjega kao sebe same. Kako je to uzvišeno i lijepo, ponekad tako teško. “Svaki čovjek morao bi nam biti kao brat, pokriven krvlju Kristovom kao nekim plaštem!” (Ch. de Foucauld)

Da, na svakome moramo vidjeti krv Raspetoga, u svakom sliku njegova lica: svi mi rodbina Isusa Krista. Bog sve grli u svojoj ljubavi, zato traži da i mi njega zagrlimo i sav svijet.
Ne možemo našem Gospodinu ništa dati, za njega osobno ništa učiniti, ali to možemo bližnjemu – čovjeku, njegovu bratu. On će naplatiti: njemu je učinjeno.
Ljubav je najpotrebnija. Bez nje sve je ništa. Kad bi netko činio i čudesa ili velika pokornička djela, a ne bi se vježbao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu – sve to ne bi ga činilo pravim kršćaninom.
Isus kaže: „Po tom će svi spoznati, da ste moji učenici, ako imate ljubavi među sobom!“ Jedino po ljubavi poznaju se pravi sljedbenici Kristovi.

Sv. Pahomije, pustinjak kao mladić bio je poganin i vojnik u rimskoj vojsci. Jednoga dana dođe u grad Tebu u Egiptu sa svojim odredom vojske. Vojska je bila sva izmučena i izne-mogla od gladi, žeđe i vrućine. Dođoše ljudi i donijeli su što su imali, da okrijepe i osvježe iznemogle vojnike.
Takvo shvaćanje i takva volja za žrtve i spremnost za pomoć – Pahomiju je bila posve nepoznata i nešto nečuveno. Propitao se tko su ti ljudi. Rečeno mu je da su to kršćani-katolici.

„Vjera koja daje i ulijeva takvu ljubav prema posve stranim ljudima, može potjecati samo od višega bića!“
Pahomije je napustio vojnički život, postao je katolik i kasnije znameniti sv. pustinjak. Po nesebičnoj ljubavi upoznao je kršćane i sam to postao.

Bilo je to za vrijeme drugoga svjetskog rata. Iz strašnoga logora Osviecin pobjegao je jedan logoraš. Za kaznu opaki zapovjednik logora general Fritsch odabrao je deset logoraša u „bunker gladi“.
„Ah, jadna moja žena i djeca, nikada vas više neću vidjeti!“ – uzdahnuo je neki mladi Poljak. Tada pred generala istupi jedan logoraš s vrlo čudnom molbom: da umre umjesto ovoga mladoga Poljaka. Bio je to čuveni poljski svećenik Maksimilijan Kolbe. Bilo mu je udovoljeno.
S devetoricom kolega u „bunkeru gladi“ čekao je smrt od gladi. Iz bunkera smrti čule su se samo pjesme i molitve.
Iako najslabiji, izdržao je najdulje. Dali su mu injekciju otrova i spalili ga…

„Sad ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav.“ Evo, što je kadra učiniti!

Isus nam donosi poruku spasenja i naviješta je svakom čovjeku, bez obzira gdje živio i kojem narodu pripadao. Bogu su svi ljudi jednako dragi i mili, on sve jednako voli i sve želi spasiti. Njemu se stalo do svakoga čovjeka. Pomozimo Isusu da bi svi čuli njegovu poruku i bili spašeni. Isuse, učini naša srca otvorenima i spremnima primiti Tvoju riječ, kao poruku i pouku! Živeći je svakodnevno možemo se nadati svome spasenju i svoje braće i sestara. Amen.

 

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari