.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Nedjelja je Dobroga Pastira. Ujedno je to svjetski dan molitve za duhovna zvanja: svećenička, redovnička i misionarska.
Isus, Božanski Spasitelj, naš Učitelj i Gospodin htio je da se njegova služba služenja nastavlja kroz svu povijest.

Mi molimo posebice da u Kristovoj Crkvi bude što više dobrih i svetih pastira: biskupa, svećenika, đakona, redovnika, redovnica, ali i kateheta i vjeroučitelja… da bi se nastavilo ono djelo za koje je Isus Krist umro i uskrsnuo.
Po primjeru Isusa, Sluge i Jaganjca Božjega, koji je dragovoljno položio svoj život za ljude i mi smo pozvani služiti jedni drugima, u malim i velikim stvarima, koje su nadahnute iskrenom ljubavlju.

Na četvrtu uskrsnu nedjelju uvijek se čita Ivanova usporedba o Dobrom Pastiru. Slikom Dobroga Pastira Isus je jedan od najljepših prikaza svoga poslanja. Isus se uvijek služio slikama iz života da bi nam pokazao tko je on i kakav je naš nebeski Otac. Služi se slikama iz života zato što svatko to može lako shvatiti i razumjeti isto tako i upamtiti.

Isus je obilazio mnoga mjesta, pomagao, liječio duševne i tjelesne bolesti, izgonio zloduhe, uskrisivao mrtve. Donosio je spasenje svima. Poznata nam uloga dobrog i pravog pastira. Pravi pastir živi za svoje stado, brižno se brine za ovce kao za kućnu čeljad, brani ih od zvijeri i lopova, katkada uz cijenu života.

Zato Krist reče da je on takav pastir, pastir – čuvar čovječanstva što “daje život svoj za nas”. Umro je doista za nas na križu, prolivši svoju predragocjenu krv, da dadne Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas otkupi i čudesno spasi. Treći dan je uskrsnuo i on više ne umire nego živi vječno.

Isus je ovdje s nama u tišini srca ponavlja svoje riječi svakome od nas koga zove u službu svoje riječi i svoga križa, svećeničkim i redovničkim dušama: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” “Zaista, zaista, kažem vam, ja sam vrata ovcama. Tko uđe kroza me, bit će spašen; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti!” (Iv 10, 7-9).

“Ja sam pastir dobri. Dobri pastir dariva život svoj za svoje ljubljene!” (Iv 10, 11).
Isus je u isto vrijeme pastir i vrata k ovcama. Nitko ne ulazi u Kristov ovčinjak – Crkvu – ako ne vjeruje u njega, ako ne prolazi kroz njegov misterij smrti i uskrsnuća. Upravo je krštenje sakrament koji čovjeka uranja u Kristov pashalni misterij i uvodi ga u njegov ovčinjak gdje će naći spasenje.

Isus je prvi i vrhovni svećenik – dobri i milosrdni Pastir naših duša, naš spas i život. On je jedini koji nam osigurava vječni život. Potrebno je poslušati njegov glas, odlučiti se za njega, predati mu se potpuno i posve i slijediti ga, noseći strpljivo svoj križ.

Isus kaže: “Ja poznajem svoje i moji poznaju mene. Moji slušaju moj glas.” Je li to tako? Slušamo li stvarno Isusov glas? Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista.
Sveti Ivan napisa: “Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je!” Tko ga uistinu poznaje, sluša njegov glas, taj vrši zapovijedi od prve do desete, nosi križ svoga života i kad je težak, nerazumljiv, neshvatljiv…

Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti njemu i braći ljudima. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne milosti i darove…

Možemo reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuzvišenije je služiti Kristu, braći i sestrama.
Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.

Isus govori: “Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!” Evo rekao je izričito da molimo zato da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovnih radnika. Ne zaboravimo da je Isus spomenuo malo stvari za koje moramo Oca izričito moliti. Jedna od tih malobrojnih su upravo duhovna zvanja.

Svijet je pun grijeha, sebičnosti, mržnje – treba svećenike, svjedoke jednoga boljeg svijeta, Božjega svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i Kalvarija ne smiju biti zaboravljeni!
Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi. Svećenik je pozvan da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Naša konačna sreća je tu.
Mi trebamo svećenike, makar ih svijet popljuvao i raspinjao, makar ponekad bili slabi i grješni, što ne bi smjeli biti. Oni nas trebaju podsjećati na uvrijeđenoga i raspetoga Krista. Danas je ta potreba veća nego ikada jer mnogi zaboraviše Krista.

Molimo Gospodara žetve… Svijetu, Crkvi, nama potrebni su svećenici, ljudi križa i žrtve. Zato ih moramo izmoliti, roditi, odgojiti…
Briga za zvanja je briga svih nas: Crkve, obitelji i svakoga pojedinca. Vječna je istina da svete obitelji daju svetu djecu, odgajaju svećenike.
I Gospa nam je rekla: Svaka obitelj mora moliti obiteljsku molitvu, čitati Sv. pismo i slaviti svetu Misu.

Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah na-jugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…

Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.

Mladi prijatelju, odvaži se i ti i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.

Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornog svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.


Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik?
Odgovorio je: “Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!”

Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi nje-gove Mlade Mise: “Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!”

Pripovijeda jedan svećenik, kad je prije 20 godina odlučio poći u sjemenište, njegova ga je tadašnja profesorica filozofije ugodno iznenadila izjavom: “Izabrali ste najteže, ali najljepše!”
Veli da nije mogao tada odvagnuti domašaj njezinih riječi. Danas to može donekle. Bilo je teškoća i kriza i u tijeku studija i kasnije, ali ljepota i radost što mu ih je udijelio Gospodin kroz minulo vrijeme premašuje sve teškoće i krize.
I dok molim Gospodina za ustrajnost i napredak u duhovnom zvanju, veli on, toplo preporu-čujem molitvenu akciju, (napose u prve subote), za porast i učvršćivanje duhovnih zvanja. To je želja Gospodinova i trajni imperativ vremena.

 

 

 

Komentari

Komentari