.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Zbog čudesnoga ribolova sv. Petar je molio Isusa da se udalji od njega Mi moramo sebi od vremena do vemena postaviti pitanje: Odgovara li naša predodžba o Bogu, Božjoj slici koju nam je dao Isus. Kako i na koji način mi zamišljamo Boga? Kako shvaćamo Boga?

Zamišljamo li Boga kao onoga koga bi se trebali bojati i plašiti? Ili mislimo da je Bog onaj tko je tako strog da traži da se njegova volja ispunja pod svaku cijenu, do u sitnice te poput nekog knjigovođe registrira svaku našu pogrješku i propust. (Možda su nas roditelji i stariji plašili: „Ne smiješ to, Bog će te kazniti…) Nismo li možda krivu sliku o Bogu dobili ili je sami sebi stvorili?

Tko nam može, zapravo, reći: Tko je Bog, kako bi trebalo o Bogu misliti i kako ga shvaćati. Pa tko bi drugi mogao biti pozvaniji ako ne Isus Krist. Sve naime što je govorio ili činio, objavljuje nam Boga, pokazuje nam kakav je Bog. Bog je čisti duh, neizmjerna dobrota, ljubav, milosrđe…

Pogledajmo stoga, kako Luka evanđelist opisuje Isusa u toj stvari. Ustanovit ćemo da je Božja slika koju nam on daje posve drukčija od naših predođžbi. Luka najprije govori o tome kako se narod „gurao da čuje riječ Božju“. Za ribare, tj. za buduće učenike ne veli da su se gurali. Oni su cijelu noć radili i sad su ispirali mreže. Ni na kraj pameti im nije da bi napustili svoje ribarsko zvanje i pošli za Isusom. Isus se želio osloboditi guranja naroda na obali i ušao u lađu koja je pripadala Šimunu i zamolio ga je da malo odmakne od obale. Što je s tim postigao? Ne samo da je mogao lakše govoriti narodu nego je i Šimun morao prekinuti svoj posao. Sad je bio slobodan i Mogao je čuti Božju riječ. Je li se sve to dogodilo slučajno ili u tom možemo gledati važnu istinu, da nam Božji poziv katkada dolazi u posebnim prilikama?

Druga Isusova riječ koju je uputio Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov!“, za iskusnoga ribara neobičan zahtjev. U pol bijela dana loviti ribu nema smisla, pogotovo kad su se trudili cijelu noć i k tome ništa ne ulovili. Šimun je morao ispuniti „besmislenu“ zapovijed. Njegov je odgovor…“ali na Tvoju riječ bacit ću mreže.“ 

Petar (Šimun) sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina. Izgleda da je upravo ono neposredno slušanje Božje riječi već donijelo plod. Zato za nj i ovaj „besmisleni zahtjev nije izgledao kao neumoljiva volja strogoga Gospodara, već kao poziv da s povjerenjem odgovori novom, neobičnom, velikom Učitelju. Tada se događa nešto što se može tumačiti samo djelovanjem Božje moći: neočekivani i preobilni (ribolov) ulov. Naočigled ove opipljive Božje blizine Šimun postaje svjestan svoje siromašnosti i grješnosti. Nije mu ni na kraj pameti da kliče što mu je Bog iskazao toliku milost i pružio mu dokaz svoga prijateljstva nego upravo obratno: Svjestan je goleme udaljenosti koja ga dijeli od Boga; svim bićem osjeća kako je Bog zaista netko „sasvim drukčiji“ od njega. To je upravo znak da se njegova nutrina sasvim otvorila Božjoj riječi.

Petar je bio čudesnim ribolovom ošamućen, izvan sebe. Pao je na koljena i promucao: „Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grješnik!“ Isus mu je htio reći kao budućem ribaru duša i prvaku Crkve da ne smije mnogo računati na sebe. Neka sve prepusti Bogu, pa će sve biti u redu.

Zanimljivo je i interesantno to što se Isus uopće ne osvrće na Šimunovu grješnost. Naprotiv on ga ohrabruje. Još više: stavlja preda nj veliki zadatak: „Odsada ćeš ljude Nemojmo krivo razumjeti ove riječi. Isus govori slikovito, uzima usporedbu iz konkretne situacije. U takvom slikovitom govoru glavna je stvar značenje, smisao koja je obučena u slikovite riječi. A ta je, da će Šimun primiti još veću i težu zadaću – osvajati ljude za Boga. Ovaj nalog „Osada ćeš loviti ljude“ ujedno tumači smisao obilnoga ribolova. Zadaća apostola bit će osvajati ljude za Gospodina, a u tom će „lovu“ imati uspjeha, jer Isus, Božji svjedok stoji iza svega.

Osvajati ljude za Boga ili ih barem zainteresirati za nj, možemo samo onda, kad o njemu govorimo kao što je Isus činio, kao što nam donosi evanđelje. Upravo zato moram ispravljati svoje predodžbe, shvaćanja i način govora o Bogu. U osobi Isusa Krista nije nam prišao strogi Bog, nego upravo neobično ljubazan i pristupačan. Takav je Bog stvarno. Dobri i ljubljeni Otac koji voli svoju djecu i žarko želi da budu sretni i jednom u neburaju blaženi.

Današnji čovjek bi trebao priznati svoju nemoć i tražiti Božju svemoć. On je obolio od umišljene veličine. Današnje evanđelje nas upozorava malen si i nemoćan, ne pravi se velik. Malen si, potreban si Boga i vjere u Boga… Svojom slabom rukom drži se za jaku ruku Božju.

Bog bi trebao biti naš prijatelj, naš suputnik, naš suradnik. Ne razumijemo danas one koji koji vode našu domovinu, da žele bezbožnim zakonima uništiti sve one vrjednote koje su nas činile sretnima. „Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grješnik!“ govorio je sv. Petar. 

Mi ćemo ga moliti: Ne udaljuj se od nas, Gospodine, jer smo grješnici! Ako se udaljiš, mi ćemo potonuti u vlastitu bijedu…Drži nas čvrsto za ruku i vodi preko nemirnoga mora života na obale vječnosti.

Neki Gospodin, koji je sebe smatrao mudrim, nije mogao podnositi da neprestano vidi jednu dobru staricu s krunicom u ruci. „Draga ženo“ – reče joj jednoga dana – „to možete mirno ispustiti, Bog ne treba vaše molitve!“ – „To je istina“ – odvrati starica – „ali ja trebam itekako dragoga Boga!“

Svi mi trebamo dragoga Boga, a ne Bog nas. Trebamo Boga, jer sami po sebi ne možemo ništa! A sve nam divno uspijeva kad je Bog s nama.

Zato molimo i radimo. Ako budemo kod naših molitava, poslova i trpljenja uvijek govorili: u ime Božje, Bogu za ljubav – tada će svaki naš uzdah biti jedna divna molitva! Svaka naša patnja može biti divna molitva. I svaka suza i svaki naš posao bilo u kući, u obitelji, u crkvi, na radnom mjestu – sve to može biti jedna molitva Bogu mila i draga. U našoj vjeri molitva jest rad i to vrlo važan rad koji se ne može ničim nadomjestiti. Ali rad u ime Božje s dobrom nakanom također je jedna neprekinuta molitva.

Zato odlučimo uvijek raditi u ime Božje, trpjeti u ime Božje. Također jednom, a možda i skoro, i umrijeti u ime Božje. A tada i u nebo ući u ime Božje. Veoma je zanimljiva ona poznata priča: kako je jedan čovjek imao moć, da sve što je dirnuo svojim dodirom pretvori u dragocjeno zlato. Dakako, kaže ta priča, taj čovjek svojim dodirom i kruh je pretvarao u zlato. Zbog toga je morao umrijeti od gladi.

Mi katolici, ako živimo u milosti posvećujućoj, imamo veću moć nego taj čovjek iz te priče. Sve što dirnemo čudesnim štapom svoje molitve i dobre nakane – možemo promijeniti u čisto, suho zlato od vječne vrijednosti.

Učinimo mi ono što moramo učiniti, da bi Bog mogao učiniti svoje – Poznata jepripovijest o starcu Vitomiru. Bio je pobožan i život mu je tekao mirno. A kako su se njegovi dani bližili kraju, sve je više osjećao da u svojem dugom životu nema ničega čime bi se mogao hvaliti. Padao je na koljena i molio: “Bože, poslušaj me! Bio sam dobar čovjek. Do sada Te nisam ništa molio i davao sam Ti hvalu za sve što si mi darivao. Zato

Te molim, usliši mi ovu molbu: Daj da jednom dobijem na lutriji!” Prošli su tjedni, ali ništa se nije dogodilo. Zato je opet molio za dobitak na lutriji. Opet ništa. Nakon mjeseci neuslišane molitve opet se obratio Bogu: “Gospodine, hoćeš li me na trenutak saslušati? Sve što molim je jedan dobitak na lutriji!”

I s neba se začuje glas: “Hoćeš li ti mene poslušati? Kupi već jedom tu srećku!”Bog daje svoj blagoslov kad mi dovršimo svoj posao i izvršimo svoje dužnosti. Dok god nismo to učinili, ne možemo moliti Boga da podupre našu lijenost i opravda naše propuste. Susrest ćete ljude koji će se smatrati vrlo duhovnima i govoriti da je potrebno samo moliti. Sjećam se kako sam kao dječak radio na polju. Kad bi seljaci završili svoj posao, recimo posadili krumpir, pomolili bi se i rekli: “Mi smo svoje učinili, a sada neka Bog učini svoje”. Neka bude tako! Amen.

 

Glasoviti bavarski vojvoda Kristofor bio je dobar i vrlo praktičan katolik. Jednog je dana, dok je šetao, susreo stara seljaka i s njim zapodjenuo razgovor. Odmah je opazio da je seljak vrlo bistar i duhovit. Stoga je neplanirano produžio šetnju u prijatnu ćaskanju. Na rastanku je htio svog sugovornika bogato nagraditi, ali ovaj je odbio bilo što primiti. Govorio je: „Ne treba mi, gospodine. Vi meni ne možete dati većega dara od onoga što ste mi već darovali. Iskazali ste mi najveće dobročinstvo za koje sam čitav život molio „A koje je to dobročinstvo?“ upita ga vojvoda znatiželjno. „Vi ste mi sina obratili.“ „Ja obratio tvoga sina?“ začudi se vojvoda. „Pa ja ga, čovječe, uopće ne poznajem.“ 

Tada mu seljak objasni. Sin mu je bio velik grješnik i bezbožac. Bile su uzaludne sve opomene roditelja i svećenika. Ali kad je jednog dana vidio kako je vojvoda ušao u seosku kapelicu (bila je to čuvena kapelica u Blutenburgu), uvuče se polako za njim. Vidio je kako velikaš pobožno moli.

To se kasnije često ponavljalo. I tako se mladić obratio i počeo moliti. Govorio je: „Kad može vojvoda, mogu i ja!“ Otada je postao posve drugi čovjek. Išao je redovito u crkvu i vršio sve svoje kršćanske dužnosti.

Evo što može učiniti dobar primjer! Velikaš je vlastitim primjerom postao pravi apostol koji dovodi Ijude Isusu. Svaki kršćanin može biti apostol i mnoge privesti Kristu uzornim kršćanskim životom.

 

 

 

Komentari

Komentari