.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

Podizanje ruku u liturgijskim obredima ima povijesno bogato liturgijesko značenje. Poneki znaju reći da je to suvišno, ali nije. Podizanje ruku ili širenje ruku za vrijeme liturgijskog slavlja, posebno prisutno kod bosansko-hercegovačkog i dalmatinskog puka, označava naše liturgijsko raspoloženje. To je lijepo vanjsko izražavanje osjećaja srca, našeg razmišljanja i naših vjerničkih stavova.

 

Podizanje i širenje ruku se može izvoditi na različite načinje.

Kod pretvorbe kad svećenik podigne to presveto tijelo i krv Kristovu tada vjernici padnu na koljena i poklone se Isusu i tu podignu ruke. Podignute ruke s dlanovima okrenutim prema Isusu, to je znak predanja, tom gestom vjernik predaje sebe Isusu i sve ono što je prikazao na sv. misi.

Kod molitve Očenaša vjernici šire ruke s dlanovima prema gore, prema nebu. Raširene ruke i dlanovi okrenuti prema nebu znak su primanja, otovreni dlanovi znače i otvoreno srce. To je gesta kad vjernik moli ustima i srcem.

Sveti klement, Ciprijan, Ivan Krizostom, Ambrozije svjedoče o molitvama kršćana uzdignutih ruku. Koncil u Niceji 325. godine izričito je istaknuo ovu zapovijed: “Dizati ruke prema nebu znači predati cijelo naše biće Gospodinu koji daje život’: Bog nam je dao ruke da ih dižemo njemu na slavu.

“Tako ću te slaviti za života, u tvoje ču ime ruke dizati” (Ps 141,2)

 

Literatura; Priručnik i molitvenik “Milosrdni kao otac” koju su zajedno izdali Biskupski Ordinarijat u Banjoj Luci i Vrhbosanska nadbiskupija

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari