Pitanje „Želiš li ozdraviti?“ temeljno je pitanje svake terapije. Tim se pitanjem želi probuditi istinska volja za zdravim i kvalitetnim životom. Drugim riječima, želi se motivirati osobu da na jednoj dubljoj razini svoje egzistencije zaželi izaći iz pasivnosti ili možda rezignacije u koju je upala zbog teške i dugotrajne bolesti.
Motivacija je sve ono što iznutra pokreće osobu na djelovanje i pridonosi promjeni njezina ponašanja, odnosno postizanju zadanih ciljeva. Motivi su organski ili psihološki čimbenici koji pokreću i reguliraju ponašanje sa svrhom da se postignu određeni rezultati.
Bolesnik koji je već duže vrijeme opterećen nekom bolešću koja izaziva sućut i osobito razumijevanje od osoba koje ga okružuju, može doći u opasnost da se tako navikne, pa i zaljubi u svoju bolest tako da na kraju izgubi želju i istinsku volju da ozdravi od te bolesti jer bi u tom slučaju izgubio neke „privilegije“ koje mu ona donosi. Riječ je najčešće o velikoj pažnji i ljubavi koju pojedini bolesnici dobivaju od svoje obitelji, susjeda i prijatelja. Osobe koje su u djetinjstvu imale takvu pretjeranu ljubav i pažnju, kao i oni koji u svojemu najranijemu djetinjstvu nisu dobili dovoljno pažnje i ljubavi od svojih roditelja i svoje okoline, mogu u svojoj bolesti regredirati na primitivni stadij svoga razvoja, u ono razdoblje svoga djetinjstva kad su primali mnogo ljubavi ili je uopće nisu primali, i zaželjeti ostati u tome stanju, odnosno ne željeti izaći iz svoje bolesti koja im sada omogućuje blaženo stanje ljubavi, pažnje i bezuvjetnog prihvaćanja. Osim toga, moguće je da i lijenost osobe bude toliko jaka da joj bolesno stanje odgovara više nego zdravlje jer, dokle god je osoba bolesna, okolina će imati razumijevanja za njezinu pasivnost i nemoć da se aktivno uključi u rješavanje životnih pitanja i obavljanje svojih svakodnevnih profesionalnih dužnosti.
Uz mogućnost da osoba nesvjesno ne želi ozdraviti, nego ostati u bolesti koja joj donosi neku korist, moguće je također da osoba u nekim situacijama sama pobjegne u bolest kako bi se oslobodila velike tjeskobe pred izazovom kojemu nije dorasla, pred promjenom koju ne želi poduzeti, pred strahom koji ne može nadvladati, osim da pobjegne u bolest.
Osim u bolest, može se pobjeći u maštu, sanjarenje, u neurotični aktivizam, u nepromišljeni brak da se pobjegne od nesnošljive samoće, a može se pobjeći i u samoću da se osoba oslobodi od straha pred izazovom koji joj društvo postavlja.
Moguće je pobjeći u mnogobrojne fobije kako bi se izbjegao susret sa stvarnošću i istinom. Prema Isusovim riječima, istina oslobađa, ali prije toga suočava osobu s njom samom, odnosno s njezinom nemoći. Istina nas oslobađa, ali nas najprije učini jadnima jer nas dovede u naše pravo stanje. Tko ustraje u takvom stanju i izdrži tjeskobu koja se tada aktivira, postaje sposoban za promjenu i istinski rast u psihološkom i duhovnom pogledu. Imajući u vidu spomenute mogućnosti da bolesnik nesvjesno ne želi ozdraviti, postaje očito da je Isus imao pravo postaviti pitanje „Želiš li ozdraviti?“ bolesniku koji je 38 godina bolovao od svojevrsne paralize. Više nego njegovi udovi, bila je paralizirana njegova volja koju je trebalo najprije ozdraviti.
Ovako postavljeno pitanje iznenađuje i izaziva nas da malo dublje proniknemo u smisao toga pitanja. Zar nije jasno da čovjek koji je 38 godina bio bolestan zaista želi ozdraviti? Na prvi pogled, tako izgleda. Međutim, očito je da je Isus imao razloga da ovom čovjeku postavi baš takvo pitanje. Paraliziranom bolesniku trebalo je najprije ozdraviti paraliziranu volju pa tek onda paralizirano tijelo.
Naime, po svemu sudeći, ovaj čovjek, negdje u nesvjesnom dijelu svoje osobnosti, zapravo nije želio ozdraviti. Neki ljudi nisu zdravi i ne osjećaju se dobro, ako nisu bolesni. Ovaj je čovjek živio u jednom velikom konfliktu. Svjesno je želio ozdravljenje, ali zbog nekih infantilnih i iracionalnih razloga on je želio ostati paraliziran kako bi na taj način lakše mogla biti zadovoljena njegova potreba ovisnosti o drugima. Ovaj čovjek se bojao samostalnosti i slobode. On se silno bojao promjene. Zato je trebalo najprije ozdraviti njegovu volju, odnosno trebalo ga je najprije dovesti do toga da bar donekle uvidi svoju ovisnost i da je zaželi nadvladati. Čovjek svojim pristankom oblikuje svoj život. Da mogne ozdraviti ovaj je čovjek trebao pristati na to da Isus izliječi njegovu volju. “Želiš li ozdraviti?” – to je u stvari temeljno pitanje svake terapije: one psihološke kao i duhovne. Htijenje je osnovni preduvjet za svako ozdravljenje. To vrijedi napose za duhovnu, odnosno dušobrižničku terapiju: Želiš li biti oslobođen? Želiš li se obratiti? Smiješ li biti drukčiji? Imaš li hrabrosti biti novi čovjek?
Jedan od najčešćih razloga zašto se ljudi boje promjene i obraćenja leži u strahu od zahtjevnog života obraćenog čovjeka. Bojimo se odgovornosti i poziva na još veću svetost. Naime, sve to doživljava čovjek koji istinski zaželi promjenu svoga života. Isus kao najbolji liječnik duše i tijela bezuvjetno nastoji pokrenuti čovjekovu volju za promjenom. Cilj je njegove dušobrižničke terapije promjena cijelog čovjeka. Tko želi zaista ozdraviti, taj ne može zaobići proces promjene i temeljnog obraćenja. Poznato je da se neurotičan čovjek boji promjene kao smrti. Zato nije čudo da ima puno onih koji bježe od slobode, jer je sloboda zahtjevna.
Isusova se dušobrižnička terapija zasniva na dva glavna čimbenika. To su: 1) Oproštenje grijeha i krivnje, što vodi pomirenju s Bogom i 2) Poticanje volje za obraćenjem, za promjenom cijelog čovjeka, a time i izlječenjem bolesne volje. U procesu promjene volje, odnosno ozdravljenja bolesne volje zbiva se prava tajna čovjekova sazrijevanja i obraćenja. Da bi došlo do tog procesa izlječenja volje dobro nam dođu razne nevolje. “Nevolja gola najbolja škola”, kaže narodna mudrost. Križ je optimalna frustracija koja doprinosi našem sazrijevanju. Kad se čovjek nađe u nevolji, on osjeti u sebi potrebu da se mijenja. Bez potrebe jedva se što želi i može promijeniti. Pitanje je samo koliko smo mudri da se okoristimo vlastitom nevoljom, patnjom, bolešću, jednom riječju svojim križem? Problem je u tome što za svoje križeve najčešće optužujemo druge: Boga ili ljude, a u tom slučaju ništa ne možemo naučiti od svoje nevolje. Umjesto da optužimo sebe, pogledamo isitni u lice, mi prebacujemo svoju krivnju na drugoga. I paralizirani čovjek kod ribnjaka Bethezde, na svojevrstan je način optuživao druge za svoju nevolju. On kaže: “Nemam čovjeka”, nemam nikoga da bi me stavio u vodu. Međutim, Isus ne prihvaća takvo njegovo jadikovanje, nego mu upućuje spasonosni zahtjev: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”.
Isusovo pitanje: „Želiš li ozdraviti“? upućeno je svima nama. A kako ozdravljenja nema bez promjene, ovo pitanje onda glasi: „Želiš li se promijeniti, želiš li se obratiti“? Smiješ li biti drukčiji, smiješ li biti novi čovjek?
Za Rastimo u Gospodinu p. Mijo Nikić
Foto: tum. de
