Regina Riley ispripovjedila je zgodu iz svoga života u kojoj se mnogi roditelji mogu prepoznati. Više je godina neprestano molila i postila za svoja dva sina, koji se bijahu udaljili od Boga, vjere i Crkve, da se ponovno vrate istinama što ne prolaze.
I jednoga je nedjeljnog jutra, dok je klečala i molila, podigla oči ne mogavši povjerovati onomu što vidi. Njezini su sinovi došli u crkvu te sjeli u klupu nasuprot njoj. Majčina je sreća bila neopisiva i duša joj je ponovno bila na mjestu. Cijelu je misu provela zahvaljujući Bogu koji je učinio tako veliko čudo. Nakon određena vremena tijekom objeda upitala je svoje sinove što je ubrzalo njihov povratak Bogu i vjeri.
Mlađi je sin na majčin upit ispripovjedio kako su se jednoga nedjeljnog jutra za vrijeme odmora u Coloradu njih dvojica vozila cestom što vijuga niz brda. Kiša je padala kao iz kabla. Vozeći se tako, primakli su se jednom starijem čovjeku koji je bio bez kišobrana, a kiša je neumorno lila. Starčeva je odjeća bila primjetno namočena, ali mu hod bijaše opušten i spor. Unatoč kiši, nije zastajao, već uporno koračao naprijed. Zamijetivši to, braća se odluče zaustaviti i povesti ga. U razgovoru, koji je uslijedio, doznali su kako se stari gos-podin uputio na sv. misu u crkvu što je bila udaljena oko 3 milje hoda od njegove kuće.
Braća su staroga gospodina odvezla do crkve. No budući da je kiša jako padala i da nisu imali što raditi, njih su dvojica odlučila pričekati starca te ga vratiti kući nakon što završi misa. Sjedeći tako u automobilu i slušajući glazbu, pogledali su jedan drugoga i usuglasili se kako bi bilo dobro da staroga gospodina pričekaju u crkvi, umjesto u automobilu. Slušajući čitanja i homiliju te gledajući kako se kruh lomi i dijeli drugima u Isusovo ime, nešto ih je vrlo duboko dirnulo pa su se nakon te sv. mise vratili Bogu, vjeri i Crkvi koju su u jednome razdoblju svoga života bili posve odbacili.
Rečenica kojom su izrekli svoje unutarnje iskustvo glasila je ovako: „Ono što smo doživjeli, bilo je prekrasno, baš kao povratak kući nakon duga i naporna putovanja.“
Ova je zgoda o dvojici braće i njihovu susretu s nepoznatim starcem na jednoj od koloradskih cesta veoma slična onoj biblijskoj o dvojici učenika koji su putovali u Emaus vrlo tužni i razočarani onim što se proteklih dana dogodilo u Jeruzalemu, a čemu su i oni bili svjedoci. Njih su dvojica bili Isusovi učenici koji su ga radosno slijedili vjerujući kako je On onaj kojega je Bog poslao da uspostavi Božje kraljevstvo na Zemlji.
Ali dođoše užasni sati Velikoga petka u kojima se istopi sve ono lijepo što su doživjeli s Isusom. Njihovo nadanje i snovi razletjeli su se kao staklo u tisuće komada.
Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com
