.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

 

Radost je plod Božje nazočnosti u čovjekovu srcu. Da bi Bog bio nazočan u našem srcu, potrebno je učiniti ga Gospodarom našeg srca. Zato nas u Došašću Ivan Krstitelj potiče: „pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“. Staze poravnati znači učiniti pristup srcu Gospodinu što lakšim.Gore i brežuljci u našim životima (oholost, napuhanost, uznositost, traženje naše slave, časti i vlasti…) neka se slegnu. Doline naše ranjenosti, potištenosti, malodušja, sumnji, depresija, suicidnih misli, zatvorenosti u sebe i svoje boli, neka se ispune. Kako će se ispuniti? Tako da Gospodin izliječi naša srca slomljena. Jedino Gospodin može izliječiti srce slomljeno. Niti jedan drugi čovjek bez Isusa ne može izliječiti čovjekovo srce: ni svećenik, ni psiholog, ni psihijatar, ni bilo koji lijek, ni bilo kakva znanost, ni bilo koji lažni spasitelji (političari ili lažne mesije), ni bilo kakve terapije…. samo Isus, po predanju duše i njezinih rana, po dolasku duše k Njemu, po našem slobodnom pristanku… Krivi putovi naših života (neodlučnosti, neopredijeljenosti, lutanja, stalni padovi u grijeh, ovisnosti, navezanosti u koje stalno padamo…) neka se izravnaju. Hrapavi putovi naše naravi, neka se oblikuju prema Kristovoj naravi njegova srca.

 

Za radost potrebna nam je i nada, nada da će Gospodin i njegova pravda i milosrđe na kraju trijumfirati nad zloćom svijeta, zloćom đavla koji je knez ovoga svijeta. Zato se radosna vijest navješta siromasima, onima koji su od svijeta napušteni, posramljeni, ostavljeni, obespravljeni, izrugani, obezvrijeđeni itd. Nije tu riječ samo o nekom materijalnom siromaštvu. Iznad svega misli se na siromaštvo duhom tj. na ponizne, malene i otvorene duše Bogu. Da je u materijalnom siromaštvu nužna svetost, u Hrvatskoj bi živjeli sami sveci… Ali, nije baš tako, zar ne? Mrmlja se, ljuti se, sudi, mrzi, psuje, proklinje, kleveće, okrivljuje druge za stanje u kojem se čovjek sam nalazi, ne malo puta kao posljedica svojih izbora i načina života… Nije više ni siromah što je nekad bio, oznaka za bogobojaznog, pobožnog, poniznog, malog i mudrog čovjeka punog iskustva života sa Gospodinom. Danas mnogi su samo zavidni što oni ne mogu ‘jamiti’, a drugi mogu. Potrebno je vratiti nadu u svoje srce. Samo Bog vraća nadu i takvu nadu nitko oduzeti ne može.

 

Ako moja radost ovisi o tome jesam li bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, jesam li doživio hvalu, nagradu, čast i slavu ili nisam, jesam li imao dobar dan ili loš dan, jesam li priznat, prepoznat ili ne… onda je normalno da će radost biti lažna, temeljena na emocijama, volji drugih i trenutnom raspoloženju. Ako je Bog moja radost, a to je jedina prava radost, onda mi nitko to neće moći oduzeti. Tko može ukrasti Boga? Srce koje je ozdravljeno, kojem je vraćena nada, koje je pronašlo izvor i smisao života u Bogu, koje je spremno podnijeti i trpljenje za Isusa, to srce je uvijek radosno i klikće u Duhu Svetome Bogu, svome Spasitelju.

Radosno srce je uvijek u molitvi i zahvali Bogu. Ono uvijek izriče Bogu kliktanje, puno je i zaliveno Božjom milošću. Radosno srce uvijek je u skladu s Božjom voljom, otvoreno Duhu Svetom i njegovim poticajima, izvana i iznutra. Radosno srce „Duha ne trne, proroštva ne prezire!“. Jer proroštvo donosi istinu. Tko se bori i prezire proroštvo, protiv Boga se bori i protiv je svoje sreće i spasenja. Srce koje je puno radosti, puno je Božjeg blaga. Zato ne dopušta da u njega uđe otrov grijeha, požude, navezanosti, neurednih želja i sklonosti. Sv. Pavao nas u poslanici Solunjanima upozorava: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ Jer, kao što nećemo na slijepo uzimati hrane i jesti ju, da ne bi greškom ili neznanjem uzeli otrov, tako nećemo ni dopustiti da preko onog što gledamo, slušamo, osjećamo, što nas zadesi, da preko toga uđe u nas otrov.

Sve je ovo put k radosti i predstavlja nam nužnost kako bismo uistinu doživjeli radost Božića. Ovo izvana što činimo (okićenost, svečanosti, izobilje hrane i pića, čestitanja…) sve treba biti vođeno i motivirano unutarnjom radošću. Sve ostalo je gluma i iskrivljavanje smisla Božića.  

„Pripravimo put Gospodinu, poravnimo mu staze.“

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari