.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Fra Petar Ljubičić – Razmišljanje uz 23. n/k/g – C 

Uvijek iznova Božja Riječ nas poziva da razmislimo o svom kršćanskom pozivu koji i od nas bezuvjetno traži da se u svom životu založimo, te stalno preispitujemo svoj osobni život jesmo li smo doista pravi Kristovi učenici; nasljedujemo li Krista? Sigurno je da svi mi želimo slijediti Isusa i biti njegovi učenici, ali istina je i to da se plašimo zahtjeva što ih on postavlja pred nas.

On traži odricanja: odreći se samih sebe, svakoga grijeha, svoje samovolje, samodopadnosti… odreći se svojih osjećaja prema najdražima… biti jak i odvažan…

– Evanđelje nam veli: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik. Glagol „mrziti“ – prema semitskom načinu izražavanja – znači „manje ljubiti“ ili „ ne dati nečemu prednost“… Matej će reći: „Tko oca ili majku, djecu, braću i sestre ljubi više od mene, nije mene dostojan!“ (Mt 10, 37).
Tri puta Isus ponavlja: „Ne može biti moj učenik!“ Isus ozbiljno misli, ne šali se…! Za Isusa ne postoje kompromisi (nagodba, sporazum).
Tvrde su ovo i neshvatljive riječi, još teže prihvatljive nama današnjim ljudima, teški zahtjevi … Što je htio Isus ovim reći?

Tko želi biti moj učenik (Kristov), mora se odreći svega kako bi mogao prihvatiti svoj križ i slijediti ga. To znači ne smijemo ostaviti svoga Boga zbog imanja, majke, oca, brata, sestre, škole, karijere, gosta…
Krist je otvoreno rekao kakav je put onoga tko želi biti njegov učenik: mora izabrati put križa, put žrtve, put odricanja!

Krist je svojim životom zacrtao put kojim trebamo ići. On je jedini Put, jedina Istina i Život! Njemu je jedini cilj života: vršiti volju Očevu. Život je Kristov život žrtve, život vršenja volje Očeve, život križa i odricanja svega onoga što ga može udaljiti od Očeve volje.
Ako smo mi Kristovi, a jesmo, onda i nama nema drugoga puta osim Kristova puta. A taj je Kristov put, put žrtve i odricanja, križa. Zato Krist govori: Ne može biti moj učenik tko nije spreman odreći se svega i Njega slijediti.
Odlučimo se za Isusa i ustrajno, strpljivo i s ljubavlju nosimo svoj križ. Isusov pravi učenik spreman je za Isusa sve žrtvovati, a Njega ni zašto. Spreman je odreći se bilo čega njemu za ljubav, ali Njega nikome i ničemu za ljubav. Savršen vjera i lju-bav dariva sve, spremna je na sve što Gospodin zatraži. Moramo s tim biti na čistu. Ako Gospodin zatraži sve, moramo biti spremni dati mu sve. To znači: radosno nositi svoj križ, ići za njim, a vrlo često kidati veze sa svim i svakim. To znači svjesno i s ljubavlju darovati Gospodinu svoje srce i svoj život. Imati Isus Krista u srcu i slijediti ga to znači biti siguran u svoje spasenje a to više vrijedi nego sve blago na zemlji..
Nemojmo nikada zaboraviti: Bog je naša prva i najveća ljubav. Jedino nas On sve istinski i savršeno ljubi i svako dobro koje imamo od njega je. Neka nam On uvijek i u svemu bude na prvom mjestu. Isusovi smo pravi učenici ako nam nitko i ništa na svijetu nije važniji od Isusa, pa bili to i vlastiti roditelji ili braća i sestre, ili bilo tko od bližnjih. Čuvajmo se površnosti…!

Krist želi da se odlučno, radikalno, potpuno opredijelimo za njega, predajući se pot-puno njemu. Netko će možda reći da je ovdje više riječ o onima koji izbližega slijede Krista.

Trebalo bi se odreći svega onoga što nas odvaja od Kristova puta. Svatko najbolje zna, koliko se toga mora odreći da se ne bi iznevjerio svom pozivu. Teško je koji put voljeti svoje ukućane, susjede, pogotovo one koji nam zagorčavaju život… Pozvani smo voljeti ih i opraštati im…

Gledamo oko sebe vjersku nemarnost, bezbrižnost… Doživljavamo različite udarce i nevolje. Kakve su naše obitelji… Mole li zajedničku obiteljsku molitvu, slave li svetu Misu, čitaju li Sveto pismo, Katekizam naše Crkve…

U Našićkom Markovcu 14-godišnja Nera K., učenica 7. razreda, objesila se na tavanu obiteljske kuće, a u njezinu oproštajnom pismu piše: „Morala sam to učiniti jer ne vidim smisao života. Molim roditelje da se ne ljute i da mi oproste. Sve ću vas gore čekati raširenih ruku!”

Dvije djevojke (8 raz.) na Rabu skaču sa zvonika…(2007.)
Tri mladića iz Saksena bacaju se s mosta 78 m visine i ostaju mrtva. Pripadali su sotonskoj sekti, nosili naopako križeve…

Prošle subote na nedjelju oko 4,40 sati došlo je do teške prometne nesreće u kojoj su život izgubile dvije 15-godišnjakinje, maloljetnice.
Mladić koji ih je vozio izgubio je nadzor nad vozilom, sletio s ceste i zabio se u betonski stup javne rasvjete. Što imaju raditi maloljetnice u noći…?
Tko je tu zakazao…? Manje-više svi…!

Postanimo svjesni svoga kršćanskoga poziva, nikli smo iz Kristova srca, iz križa, da se sve odvija u znaku križa, odricanja i žrtve. Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik…

Jedan je državnik napisao šest riječi koje su ga vodile u životu: „Moj Bog, moja zemlja, moja žena!“ Doista Bog, domovina, dom, za to se isplati živjeti… Ovo troje je nadahnjivalo naše očeve, majke, naše djedove i bake i naše pradjedove kroz mnoga stoljeća.

Vršenje volje Božje je bitno i glavno za pravi kršćanski život. A savršeno vršenje volje Božje – to je konačno i vrhunac kršćanske svetosti i savršenosti. I samo onakav život na zemlji, koji je u skladu s voljom Božjom, osigurava nam ulaz u nebo.

Ako želimo ući u nebo, moramo već na zemlji provoditi u neku ruku onakav život, kako žive stanovnici neba. To znači svoj život urediti po volji Božjoj, da se volja Božja vrši i na zemlji onako, kako se vrši na nebu. Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji – učio nas je sam Isus moliti u Očenašu.

U nebu volja Božja vrši se tako savršeno, te možemo slikovito reći, da je volja Božja kucanje nebeskog bila, zajedničkog anđelima i svetima. U Svetom pismu često či-tamo kako anđeli izvršuju Božje naredbe i zapovijedi. Anđeli javljaju Božje vijesti Abrahamu, Mariji i Josipu. Prema Božjoj volji nas Anđeo Čuvar svuda nas prati. Kao anđeli, tako i sveci u nebu savršeno vrše volju Božju.

Slično morala bi se vršiti volja Božja i na zemlji, tim više što je to i izričita zapovijed Božja. A Bog, jer je naš Stvoritelj, ima pravo od nas tražiti štogod hoće. Bog je stvorio nas, a nismo se sami stvorili – veli psalmist (Ps 99, 3).

Bog Stvoritelj naš odredio nam je, kao našu životnu zadaću, vršenje njegove svete volje – o čemu ovisi i naša sreća. Dakako, on nas na to neće siliti, jer nas je stvorio slobodnima. Nismo robovi, nismo slijepo oruđe u njegovim rukama. Ali naše opiranje njegovoj volji, bila bi zapravo ludost. “Vidio sam sotonu, gdje pade s neba kao munja” (Lk 10,18) – rekao je Isus. Ako se opiremo volji Božjoj, to se lako i nama dogodi.

A kako upoznajemo što Bog od nas traži? Prvi znak očinskog glasa Božjega jest, glas naše savjesti koja nam obično govori: moraš, odnosno, ne smiješ. Po tom glasu savjesti mogu i pogani spoznati volju Božju, vršiti je i spasiti se. Na posljednji način Bog nam očituje svoju volju po zapovijedima. “Tko ima zapovijedi moje i drži ih, taj je onaj koji me Ijubi. Hoćeš li ući u život, drži zapovijedi!”

Daljnji odjek volje Božje jest glas njegove Crkve. Isus je jasno rekao svojim apostolima i njihovim nasljednicima: “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire!” (Lk 10,16).
Konačno, Bog nam objavljuje svoju volju i na mnoge druge načine u tijeku našega života. Poteškoće, križevi, bolesti, smrt milih i dragih – sve nas to opominje da se obratimo Bogu i pokorimo njegovoj svetoj volji.

Ako svetu volju Božju rado i veselo vršimo, imat ćemo od toga mnogo velikih koristi već i ovdje na zemlji. Vršenje volje Božje u prvom redu donosi nam mir, veselje duši, jer smo svjesni da je Bog onaj koji nam je odredio mjesto i prilike u kojima se nalazi-mo.

Divan primjer imamo u kancelaru engleskoga kralja Henrika VIII. Tomi Moru.
Poznato je da je kralj Henrik otpustio svoju zakonitu ženu i tražio da mu Crkva odobri sklapanje braka s drugom ženom. Dakako, Papa to nije mogao dopustiti. Tada je kralj Henrik sebe proglasio poglavarom Crkve u Engleskoj i odcijepio Englesku od Katoličke crkve. Od tada se kršćani u Engleskoj nazivaju anglikancima i nisu u zajedništvu s Katoličkom crkvom. Mnogi su svjetovni i crkveni uglednici na sve to kukavički šutjeli.

No, Toma mu to nije odobrio. Kralj je u bijesu smijenio kancelara, ostavio ga bez ikakva prihoda, oduzeo mu kuću i sav imetak. Toma je s obitelji ostao na ulici i nitko ga se od prijatelja nije usudio primiti, u strahu od kralja. Kada ništa nije koristilo, kralj ga je bacio u tamnicu. No, Toma je ostao nepokolebljiv. Da bi kralj slomio njegov otpor, poslao mu je u tamnicu ženu i kćerku, njegovu miljenicu Margaretu. Mislio je da će popustiti na njihov nagovor. Pokušale su ga nagovoriti da odustane zbog obite-lji.
A on je upitao svoju suprugu: “Koliko bismo još mogli proživjeti zajedno, ako popustim!?”

“Pa najmanje dvadeset godina”, odgovorila je ona. Na to je Toma hrabro
i odlučno odgovorio: “Zar da za dvadeset godina riskiram cijelu vječnost?” Po kraljevu nalogu bila mu je odrubljena glava. Postao je mučenik svoje savjesti i Kato-lička crkva proglasila ga je svetim.

Ostavio nam je sjajan primjer kako se više ljubi Isusa i njegov put, nego oca i majku, ženu i dijete, pa i vlastiti život. Cijena koju je trebao platiti jest neznatan broj godina zemaljskoga života, a nagrada – život vječni.
Procijenimo i odvagnimo što je najvažnije, zapravo što je jedino važno u životu. Mudar je i pametan čovjek koji se znade pravilno postaviti. Neka nam Krist postane najveće blago i vrhovno mjerilo našega života.

Molimo kako bismo uvijek bili kadri kazati: Bože, ne kako ja hoću, nego, kako hoćeš ti! Budi volja Tvoja sa mnom i s mojom braćom i sestrama. Amen.

 

Komentari

Komentari