.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

Trinaesto poglavlje Evanđelja po Marku može biti poprilično zastrašujuće. Sve počinje uništenjem Hrama u Jeruzalemu. Nastavlja se s prizorima rata, zemljotresa i gladi.

Članovi obitelji međusobno izdaju jedni druge, na sceni je velika patnja.

Ali nikako ne smijemo zaboraviti da u stihovima 30-31 jasno stoji da te stvari nisu proročanstva propasti u nekoj dalekoj budućnosti. „Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude.“ I sve je to popraćeno izuzetno snažnim jamstvom. „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.”

Ali što je s nama koji čekamo Kristovo drugo Došašće?

Je li i nama čitati znakove vremena? Ili se ni na što ne trebamo obazirati?

Trebamo li pogledavati na smokvu i od nje se učiti?

Hoćemo li prepoznati znakove posljednjih vremena?

Pitanja su to koja golicaju ljudsku maštu i znatiželju više od 2,000 godina. Ljude je oduvijek fascinirala apokaliptička literatura, pa dovoljno je u Google upisati „the end of the world“ i pojaviti će se 669.000.000 adresa na kojima netko ima nešto kazati po tom pitanju.

Internet, ostali mediji, literatura, filmska industrija … tu kriza ne postoji kada je ova tematika na dnevnom redu. Prava je pomama na svijetu u predviđanju dana kada će sve završiti. Dovoljno se je sjetiti Nostradamusa pa sve do famozne „2012“ i kalendara Maya. Sjećate li se američkog predsjednika po imenu Ronald Wilson Reagan? Odmah su se javile teorije o famoznom broju „666“, jer svako njegovo ime ima 6 slova.

Predaleko bi me odvelo nabrajati sva moguća predviđanja i proročanstva o danu kada će nastupiti kraj, pa skratimo priču i pozovimo se na ono što znamo, a znamo da u današnjem čitanju Isus „jasno i glasno“ kaže: “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.”

Zar nije zapanjujuće kako brzo mi „dobri i pravi“ kršćani zaboravljamo ove tako konkretne i jasne Isusove riječi?

Naravno i mene jako zanima sve oko Otkrivenja ali ako pozorno čovjek prostudira što u Svetom Pismu piše onda nas nikakvi detalji i nikakve pretpostavke ne bi trebale baš previše opterećivati.

Sve što trebamo znati – kako ono Oliver piva – „U dvi riči sve bi stalo!“

Isus ponovno dolazi!

I bolje nam je da smo spremni!

To su dvije temeljne i esencijalne poruke čitave (ozbiljne) apokaliptične literature.

Biblija je po ovoj temi jako jasna.

Isus će se jednog dana vratiti i zaklopiti će knjigu ljudske povijesti na ovome svijetu. Jednog dana Bog će intervenirati u ovome svijetu i izravnati će vagu pravde.

Svjedoci smo da Sotona vlada ovim svijetom i da mnogi ljudi, pod njezinim utjecajem, biraju život bez Boga. Svjesni smo činjenice da se loše stvari događaju dobrim ljudima. Ali Sveto Pismo nam govori neka ne brinemo. Bog će na kraju sve staviti na svoje mjesto.

Život nije fer – Bog će to popraviti.

Nepošteni prosperiraju – to će se promijeniti.

Nevini pate – oni će na kraju biti nagrađeni.

Vjernici ponekad i umiru radi svoje vjere – Bog ne će zaboraviti njihove žrtve.

Vapaji za Božjom pravdom dižu se sve glasnije put neba, a Biblija nas hrabri i jamči nam da će Bog jednog dana ispraviti sve nepravde, nagraditi sve one koji su mu bili vjerni i kazniti svako zlo.

Ali mi moramo biti za taj trenutak spremni. Moramo promatrati znakove vremena i moramo moliti. I jedno i drugo.

Biti spreman ne znači baviti se nagađanjima kada će „su’ svita“.

To znači biti duhovno spreman.

A kako se mi pripremamo? I jesmo li uopće pripravni?

I dok jesen boja prirodu predivnim bojama lišće neumitno otpada, zemlja ostaje bez trave, dani bivaju sve kraći, a i Crkva također promišlja o – kraju. I o početku. O kraju naših života u smrti tijela i o početku naših života u našem uskrsnuću.

Sama pomisao da će jednog dana doći naš kraj zastrašujuća je za one koji vode ugodne i udobne živote i koji imaju velike i ambiciozne planove za budućnost. Za one među nama čiji je život prepun padova i uspona (više padova nego uspona) ideja „o kraju svega“ možda je čak i utješna.

Oni među nama koji su nakupili brojna desetljeća ili koji dugo i teško boluju često promišljaju o kraju svojega života. Oni se pripremaju i sve stvari stavljaju na svoje mjesto. Oni među nama koji nisu bolesni ili stari žive ubrzano svoje živote i nemaju vremena misliti o ovim stvarima.

Ali što ako se svi mi, bez razlike, moramo pripremiti za kraj?

Što ako biste znali da vam je preostao samo jedan mjesec dana života?

Biste li dovršili neki važan posao kojim se sada bavite?

Biste li otputovali na neko mjesto koje ste oduvijek željeli posjetiti?

Biste li više molili, češće išli u crkvu, činili dobra dijela koja ste uvijek željeli učiniti ali „niste imali vremena“?

Biste li pronašli način kako ostaviti traga u ovome svijetu?

Biste li pomirbom zacijelili prekinuto prijateljstvo?

Odgovorivši pozitivno na jednu ili na više od ovih mogućnosti mi pokazujemo da bismo u svojim posljednjim danima bili bolji upravitelji svim stvarima koje nam je Bog podario u našem životu – bolji nego što smo to bili do sada.

Pritisnuti snagom posljednjih dana živjeli bi bolje i – bili bi bolji.

Bili bismo darežljiviji i više bi se fokusirali na one najvažnije stvari u svojem životu.

Pitanje glasi: „Zašto moramo biti pod prijetnjom smrti da bismo bili bolji upravitelji?“

Ali evo još jednog „Što ako?“

Što ako otkrijemo da naša uža obitelj, naša šira obitelj, naš krug prijatelja i poznanika, naša župna zajednica, što ako je nekima od njih preostalo još samo mjesec dana?

Vjerojatno bi željeli to vrijeme provesti zajedno. Što više od tih mjesec dana biti zajedno. Razgovarati, pričati, moliti se. Malo bi se tko od svih tih ljudi bunio. Takva je atmosfera kada je situacija dramatična. Ta posljednja vremena imaju u sebi tu nevjerojatnu moć okupljanja.

Što bismo učinili sa svojom imovinom? Sa svojom ušteđevinom?

Ono što je dobro to je činjenica da ne bi bilo baš puno vremena da se posvađamo oko onog materijalnog, jer morali bi donositi brze i razumne i poštene odluke. Morali bi odrediti svoje prioritete.

Kada bismo znali da nam je ostao samo mjesec dana života mi bismo zasigurno donijeli najbolje moguće odluke. Bili bismo najbolji mogući upravitelji svega onoga što nam je Bog podario – ali samo ako bismo imali taj jedan mjesec dana života.

Ako je to tako (a jest) onda je legitimno zapitati se, a zašto nismo u stanju donositi pravedne, poštene i pametne odluke u svojem upravljanju ako imamo narednih 100 godina života pred sobom?

Sveto Pismo u svom kazivanju o posljednjim vremenima nas podsjeća da smo propustili sagledati povijest iz Božje perspektive.

Jer definitivno postoji daleko veća slika nego što je ova slikica koja se zove – naš život. Mi ne živimo u trenutku – mi živimo u čitavoj povijesti.

Sigurno da nije baš zgodno živjeti kao da je kraj kada to u biti nije kraj.

Kada bih ja znao da će moj život uistinu završiti za mjesec dana ja bih vjerojatno – otišao još jednom u Barcelonu. Ali kada bih imao puno više od mjesec dana onda bih vjerojatno najprije poveo računa kako poplaćati sve račune i ostaviti stvari u redu iza sebe. Živjeti kao da je sam kraj bilo bi neodgovorno.

Ali zar odista naš „management“ mora biti najbolji samo kada se postavi dramatično pitanje: „Što ako?“

Poslušajmo zato što nam Isus govori.

Isus nas poziva da učinimo obje stvari. Da živimo intenzitetom posljednjih dana živeći svoje redovite živote. Isus nas podsjeća da mi nismo „od ovoga svijeta“ i daje nam poticaj da živimo, radimo i nadamo se.

Posljednja vremena traže ogromnu nadu.

Posljednja vremena zovu na pozornost, mudrost, oprez. Prepuna su iščekivanja. To su vremena nesigurnosti i straha ali samo za one čija je vjera slaba.

I dok kraj svijeta može biti tisućama godina daleko (barem onoliko koliko mi znamo) i dok mi očekujemo da mi, naše obitelji i svi oni bliži i daljnji oko nas nastave svoje živote i u narednim desetljećima, posljednja vremena jesu oko nas.

Ovo su sigurno posljednja vremena jedne kulture, jedne civilizacije, jednog načina života, jedne filozofije života i mi definitivno jesmo na rubu jedne epohe i jedne ere.

Ali to ne znači da je to kraj.

U svojoj kolumni napisao sam tekst pod nazivom „POSUĐENO VRIJEME“ – evo dijela:

„Pogledajmo na naše kalendare. Pogledajmo na dane koji odlijeću i prolijeću i priznajmo sami sebi – vrijeme nam prolazi. Mi starimo. Naša djeca rastu, a naši roditelji stare sve više. Dragi prijatelji odlaze sa ovoga svijeta. Sat otkucava. Budi li to otkucavanje u nama strah ili budi nadu? To je pitanje svih pitanja.

Da, ovo posuđeno vrijeme uistinu istječe. Pijeska u gornjem dijelu klepsidre sve je manje. Ali vrijeme istječe ovoj eri kojom vlada ljudska slabost, bol i tragedija. Vrijeme istječe ovom svijetu i njegovoj kulturi. Vrijeme istječe mržnji, istječe grijehu, nasilju, istječe vrijeme suzama, bolestima, istječe vrijeme smrti, ali ne istječe sve to po nama, po našoj znanosti i tehnologiji, nego istječe zato što smo iz dana u dan, iz sata u sat sve bliže i bliže onome koji je jedini pravi Gospodar vremena.

Zato, samo hrabro naprijed, okrenite još jedan list vašeg kalendara, pokušajte se nasmijati kada ugledate novu boru na svom licu ili novu sijedu u svojoj kosi. To nisu znakovi kraja koji se primiče. To su glasnici predstojećeg neminovnog početka, jer „sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3:1)

Kao što Isus kaže:

Čuti ćemo za ratove i zemljotrese i gladi ali to ne znači da je kraj blizu.

Čuti ćemo za institucije koje dolaze i odlaze ali to ne znači da je kraj blizu.

Čuti ćemo za kulture koje dolaze i odlaze ali to ne znači da je kraj blizu.

To može samo biti, kaže Isus, početak onog što Bog planira.

Posljednja vremena su moćna vremena.

Vremena bremenita svrhom.

Svrhom za one koji su spremni čuti i vidjeti Došašće Boga našega.

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari