.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM 

 

 

„Imaju li pravednici moć, veseli se narod,
a vladaju li bezbožnici, jadikuju ljudi.“
(Izreke 29,2)

Ako čovjek malo bolje promotri oko sebe, neko pretjerano veselje baš se i ne opaža u narodu. Dakle očito pravednici nemaju moć. S druge pak strane ljudi, još uvijek, toliko i ne jadikuju. Vjerojatno još ne shvaćaju tko vlada s njima.
Ali ima dana i za jadikovke.
Za veselje teško.
Vremena su teška. Bremenita. Recesija, kažu.
A ono najgore se tek ima dogoditi. Tako prorokuju moderni proroci.
Kada je naša budućnost u pitanju oni tvrde da sve znaju. Manje više.
Živimo u vremenima kada se moćnici beškare na vrhu, a od autoriteta „ni glasa čuti nije“. Ili su nestali iz naše sredine ili su propali u zemlju. Pokrili se ušima.
Ukoliko se nekakav autoritet i pojavi onda je to uglavnom lažni i nametnuti autoritet. Iskonstruiran, projektiran, montiran, skrojen po mjeri svojih ali nažalost i naših gospodara.
A nama vladaju moćnici.
Vladaju silni i bahati.
Oni bez stvarnog autoriteta ili s autoritetom bez pokrića.
Vladaju oni koji imaju političku, financijsku, medijsku ili neku drugu moć, i koja pokreće ovaj naš karusel na kojem se uvijek isti likovi vrte, dok narod poslušno okreće kolo. Kako jučer tako i danas.
To je opis općepoznatog stanja, na ovim našim prostorima, stanja koje metastazira, s povremenim fazama prividne remisije, desetljećima.
Ako se i pojavi neki stvarni autoritet onda ga se najprije pokuša kompromitirati, a ako to ne uspije slijedi omalovažavanje i ismijavanje, te kao zadnja faza medijsko ignoriranje i apsolutna društvena marginalizacija.
Lobotomija se još uvijek ne primjenjuje.
Za sada.
Trebate li primjer?
Uzmite kao primjer hrvatskog autohtonog (samobitnog) političara. Nazovimo ga kraticom A.P. (autohtoni političar). Domoljub, vjernik, tradicionalista. Barem na papiru. U početku nema autoriteta, a nema ni vlast. I onda se dogode izbori i naš A.P. dobije vlast. Ali on je uvjeren kako sada ima i autoritet. Pa kaže, A.P.: „Ja znam kada nastaje život. Ja znam što je rod, a što je spol. Ja znam kakva kultura treba biti. Ja znam koje i kakve znakove se smije koristiti. Ja znam… ma… ja sve znam.“
A.P. i dalje nema autoriteta ali ima moć. Moć koju smo mu mi dali.
Ne znam koliko će se kršćana nakon izbora A.P. pokajati što mu dadoše svoj glas, ali takav smo mi narod, glavno da je netko moćan i on nam je odmah i autoritet. Glavno da nam netko sjedi na glavi.
Thomas Jefferson je bio pošten ali beskrajno naivan kada je rekao: „Sav autoritet pripada narodu.“Danas se sigurno okreće u grobu. Jer narod je delegirao svoj autoritet moćnicima i onda se danas čudom čudi zašto ga više nitko ni za šta ne pita.
Ali postoji jedan autoritet koji je vječan i neprolazan, a kojeg mi najradije preskačemo. To je autoritet Svetog Pisma, autoritet Božje Riječi. To je Božji autoritet.
Mnogi se od nas kršćana „busaju u prsa vjernička“i govore kako oni drže do Božjeg autoriteta, međutim u stvarnosti mnogi kršćani Božji autoritet sustavno ignoriraju.
Primarni razlog zašto mnogi kršćani ne ustrajavaju uz Božji autoritet, u svakodnevnom životu, jest da su pod utjecajem„religije humanizma“, a da toga možda nisu ni svjesni.
Humanizam je religija našeg vremena koja preskače Božji autoritet. U današnjoj kulturi religija humanizma se je infiltrirala u kršćansko razmišljanje kako kod laika tako i kod svećenika, znanstvenika, prosvjetnog kadra.
Humanizam je religija koja stavlja ljude na vrh i po njoj je Bog niže pozicioniran nego čovjek ili tu za Boga uopće nema mjesta. Humanizam zagovara čovjeka kao apsolutni autoritet. Pod parolom „čovjek nadasve“ gazi se temelj kršćanstva i izravno se atakira na prvu Božju zapovijed.
I mnogi praktični vjernici s oduševljenjem slijede one koji to zagovaraju na sav glas.
Kada bismo mi kršćani držali do Božjeg autoriteta i po njemu ravnali svoj život onda bi A.P. ostao bez posla kojeg danas radi. Ili barem ne bi mogao govoriti ono što govori s pozicije moći i autoriteta kojeg generira isključivo ta moć.
E moj narode!
Današnje čitanje nas vodi u Kafarnaum. U sinagogu.
Isus tu podučava jedne subote. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom.
Njih je dojmio njegov autoritet kojim je podučavao.
Kao tesar iz Nazareta Isus nije imao poseban autoritet koji bi proizlazio iz njegovog društvenog položaja. Njegov autoritet je proizlazio iz činjenice da je on Sin Božji i da je nadahnut Duhom Svetim. Naravno ljudi u kafarnaumskoj sinagogi pojma nisu imali odkuda dolazi taj njegov autoritet ali su znali da do sada nikoga nisu čuli tako podučavati.
Isus zatim pokazuje da osim autoriteta posjeduje i moć, jer je u stanju iz opsjednutog čovjeka istjerati zloduha. Dakle Isus je bio jedinstven. Isus je imao fizički autoritet, duhovni autoritet i moralni autoritet. Po njegovom autoritetu učenici su, i nakon njegovog uzašašća, samo zazvavši Isusovo ime, liječili ljude i izgonili zle duhove.
To je utoritet koji posjeduje moć, to je moć koja ima odistinski autoritet.
Ali jeste li primjetili kako, kada netko govori s autoritetom, postoje oni koji slušaju i raduju se alipostoje i oni koji se žele oduprijeti onome što je rečeno?
Uvijek postoje oni koji neumorno slušaju jednu te istu staru poruku, bez obzira koliko ona bila zamorna. Radije slušaju nju nego nešto novo i izazovno.
Isus, govoreći s autoritetom, stvara krizu. Stvara krizno stanje.
Čovjek opsjednut zloduhom viče: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?“
On osjeća prijetnju. Osjeća da ta nova riječ, riječ koju Isus izgovara, da ona traži od njega promjenu. Ta riječ je za njega prijetnja, jer ga poziva na drugačiji život. Isusova riječ uznemiruje i remeti ustaljeni poredak stvari.
Koliko je ova pradavna slika, koliko je ovaj prizor iz kafarnaumske sinagoge, prepoznatljiv danas u našoj sredini?
Isus dolazi u svijet koji je utopljen, koji je umočen u religiji.
Ali bila je to jako umorna religija.
Bila je to religija koja je sve imala pod apsolutnom kontrolom i koja je narodu nudila Boga koji čini stvari točno onako kako to oni žele da ih on čini.
Pa u čemu su se stvari promijenile tijekom dvije tisuće godina?
Pa zar i mi ne želimo Boga koji nalikuje zlatnoj ribici i koji čovjeku ispunjava njegove tri želje?
„Deus ex machina.“
To je ono što mi želimo.
To je „bog“ koji je nama po guštu.
I zato se ondašnja publika u kafarnaumskoj sinagogi, suočena s Isusom i s njegovim autoritetom, baš kao i mi moderni kršćani, osjećala uzdrmanom, potresenom. Osjećali su da ih Isusove riječi uznemiruju. Muče.
I kao da su svi imali istu misao u glavi, misao koju je samo onaj obuzeti nesretnik izustio na sav glas: „Isuse što nam to činiš? Ne remeti ovu našu ustaljenu vjeru. Zar nas želiš upropastiti?“
Kada Krist dolazi k nama onda se vrata života širom otvaraju, otvaraju se čudu i divljenju. Kada susretnemo Krista onda znamo da postoji veliki dio našeg života koji se nikako ne može umotati u naše ljudsko racionalno objašnjavanje. I onda se je lako osjetiti dezorjentiranim pred Isusom i njegovom etikom. Sve je to za nas novo, neuobičajeno, čudno i strano.
Isus želi svojim autoritetom poslati nam poruku u koju uključuje sve ljude, a ne samo neke, kako bismo mi to htjeli. Isus se baš nešto i ne slaže s našim ustaljenim vjerskim rutinama u kojima je najčešće forma ispred sadržaja i u kojima mi tako rado stavljamo na kušnju Božji autoritet.
Isus nam jasno govori da naši sve odlučniji pokušaji promjene onoga što nam je on rekao jednostavno ne dolaze u obzir i da je to ljudsko uzimanje Božjeg autoriteta u svoje ruke – pobuna protiv neba.
“Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jendo slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5, 17-37)
I nas ta situacija dekomodira, smeta nas i uznemiruje.
Mi bismo i dalje najradije nastavili klanjati se suvremenim autoritetima, nastavili bismo najradije koristiti fraze kao običan paravan za naše preskakanje Božjeg autoriteta.
Neke su riječi toliko dugo s nama da su se već izlizale.
“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22,34-40)
Mi taj jezik znamo jako dugo i znamo ga jako dobro. Ali tu nešto nedostaje. Nedostaje Božji autoritet pomoću kojeg bi mogli zamisliti i ostvariti taj novi svijet. Jer samo slobodni možemo to ostvariti.
A tu nam slobodu jedino osigurava Božji autoritet.
Pitanje glasi: „Hoćemo li podrediti svoju volju Božjem autoritetu?“
Ako to učinimo neminovno će biti otpora.
Jer kada netko čuje: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”.(Izlazak 20,2-3)taj će uzviknuti i ponoviti pitanje iz kafarnaumske sinagoge:
“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?“
Ovo pitanje je vječno pitanje.
Pitanje za sva vremena.
Pitanje koje će odzvanjati dok je svijeta i vijeka.
I odgovor je danas na nama.
Hoćemo li dopustiti Isusu da nas svojim autoritetom iscijeli, promijeni i učini novom osobom? Ili ćemo nastaviti klanjati se moćnicima ovoga svijeta koji imaju moć ali nemaju autoritet?

„Moć bez autoriteta je tiranija.“
(Jacques Maritain)

 

Komentari

Komentari