Božansko Milosrđe

Krunica SRCU ISUSOVU

Rastimo u Gospodinu

Međugorske poruke

Gospine poruke

MOLITVE

Baner Molitve

 poboznosti banerdevetnice BANER

LITANIJE BANER

Duhu Svetom - BANER

 zastitna molitva

 baner za oslobodjenje 3

 



IVICA URSIĆ: Hvala ti Bože
Ivica Ursić za Rastimo u Gospodinu

AUDIO EMISIJA - UVIJEK NEDJELJOM - IVICE URSIĆA

 



I TU JE BIO JEDAN ...

Je li stvarno istina da je veće čudo izliječiti ljudsko srce od nezahvalnosti nego izlječiti ljudsko tijelo od najteže bolesti?
Je li to stvarno istina?
Gdje su bila ona dvetorica gubavaca nakon izliječenja?
Zašto se nisu vratili?
I zahvalili?
Kako se uopće izliječiti od nezahvalnosti?
Pogledajmo ponajprije malo ovu devetoricu, pa onda onog desetog gubavca.
Devetorica.
Bili su to jako religiozni ljudi – sve dok su trebali Boga.
Vapili su: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!"
Ali nakon što su se izliječili zaključili su da im Bog više ne treba.
Pa, zar tako nije i danas?
Ljudi vape, plaču od boli, zbog razvoda, raka, srčanih udara, poslovnih propasti: „Trebam te Bože! Život mi je u rasulu! Bože, pomozi mi!“
Ali kratko nakon toga, kada kriza prođe, kada se život vrati u normalu – Boga više ne zazivaju.
Ljudi vape, traže Boga u krizama, onda kada su očajni.
Paradoks ovog čuda je bio u tome da je čudo udaljilo gubavce od Boga.
Kada su trebali Boga bili su blizu Bogu ali kada ga više „nisu trebali“ onda su bili previše zauzeti svojim dobrim životom.
To donekle možemo i razumjeti. Radi svoje bolesti bili su odvojeni od svojih obitelji i prijatelja, od svojega posla. Bili su u karanteni. Izolirani. A sada su bili slobodni vratiti se svojem prijašnjem životu.
I bili su previše zauzeti.
Trebalo je trčati na sve strane. Javiti se ocu i materi. Braći i sestrama. Stričevima, strinama, ujnama, ujacima, barbama i tetkama. Trebalo je obići i brod i auto i kafić i dućan, otići na utakmicu, u kino, u teatar, na partijski sastanak. Svugdje gdje dugo bili nisu. I kako im je to oduzimalo puno vremena onda više nisu imali vremena za Boga i za zahvalnost Bogu.
Svi mi to možemo razumjeti.
Pa zar i mi, čim smo se ustali, ne trčimo po čitav dan, pa navečer potpuno iscrpljeni zaspemo čim dotaknemo postelju?
Dobro, izmolimo mi nešto malo toga prije nego nas san savlada, a i prekrižimo se prije jela. Ako ne zaboravimo.
Riječi zahvalnosti?
Osjećaj zahvalnosti?
Ma, mi smo ti Bože – previše zauzeti.
Posla je priko mire. I priko glave.
Puno smo ti mi, dragi naš Bože, zauzet svit.
Ovo sliči na malog kome su djed i baka za rođendan donijeli vlak na baterije. Mali se zalijepio, sastavlja, namješta, a majka i otac mu govore – "Zahvali se, dušo." ali on ne čuje i ne vidi ništa nego vlakić
Tako i mi, prezaposleni svojim malim „vlakićima“, svojim karijerama, svojimposlovima, svojim hobijima zaboravljamo na Boga koji nas je došao vidjeti i obići, biti s nama, čuvati nas i voljeti nas.
U tome je stvarna tragedija one devetorice.
Oni su propustili pravi blagoslov.
Da, oni jesu doživjeli čudo, čudesno su iscijeljeni, ali oni nisu upoznali čudotvorca.
A što je s onim desetim gubavcem?
Samarijancem?
Strancem? Autsajderom?
Mnogi od nas su blagoslovljeni dobrim životom, dobrim brakom, a kada čovjek živi dobrim životom, u dobrom braku, s vremenom, tu dobrotu počne shvaćati – zdravo za gotovo. Čovjek se navikne. U braku počne očekivati samo dobre stvari od svog partnera. Nema više one zahvalnosti za male, ali ni za velike stvari, život postane rutina, usluge se očekuju.
Tako je i s vjerom.
Naviknemo se na Božje blagoslove i shvaćamo Boga kao nešto – zdravo za gotovo. Počinjemo očekivati blagoslove kao svoje – pravo.
Onaj koji tek otkriva vjeru on je Bogu duboko zahvalan i za onaj najmanji blagoslov, a mi – NAS DEVETORICA - mi smo valjda zaslužili sve blagoslove, zar ne!?
Pa nama se ne treba vraćati. Onaj stranac, onaj što je „tek jučer“ upoznao Krista, on je zahvalan – i on se vraća. Tako i treba, zar ne?!
Vidite, čini mi se, da najveće čudo nije izlječenje od gube ili od raka ili od koronarnih bolesti – najveće je čudo kada se moje ljudsko srce izliječi od nezahvalnosti i kada se napuni zahvalnošću – prema Bogu i prema bližnjemu.
I ne zaboravimo ako se želimo nazivati kršćanima:
Rođen u štali drugog čovjeka.
Pokopan u grobu drugog čovjeka.
Njegov prvi jastuk – slama.
I nejgov posljednji – trnova kruna.
Njegovo prvo počivalište nečije jaslice.
Njegovo posljednje nečiji križ.
I sve je to bilo za tebe i za mene.
Jesmo li mu ikada zahvalili?
Jesmo li ikada pali na koljena i pokazali svoju zahvalnost?
Proklinjali smo ga, izgovarali njegovo ime uzalud, odbacivali ga, progonili ga.
Progonili smo njegove sljedbenike, ismijavali ih, nemilosrdno ih optuživali.
Ali Isusu nikada nismo zahvalili.
I to je naš najveći grijeh – nezahvalnost.
Ne zaboravimo da za Boga ništa teže nije od našeg nezahvalnog srca.
On je otišao na križ i umro je kako bismo mi mogli živjeti.
To nekada bijaše mjesto smrti, ali sada je mjesto života.
Kako mu vječno ne biti zahvalan?

 

Molitva blagoslova

Pobožnost sv. Josipu

Propovjedi, Kateheze,...

papa Frano.PNG

Dr. sc. fra Ivo Pavić

Baner fra Ivo Pavić

fra Petar Ljubičić

fra petar

don Damir Stojić

Baner Damir Stojić 3

Pater Arek Krasicki

baner - pater Arek

fra Velimir Bavrka

Baner-Velimir-

Josip Lončar

Baner Josip Loncar

Ivica Ursić

baner - Ivica Ursić

Dr. med. Antun Lisec

Dr. Antun Lisec

Temeljna ispovijed

Pomirenje s Bogom-002

Trenutno na stranici

We have 390 guests online

Facebook stranica

facebook stranica 6

Budite s nama i na Facebooku 

Izdvajamo

Baner zanimljive teme

Baner svjedocanstvo 2

Baner zamke zloga -

pomirenje s Bogom 2Nova Eva

upoznajmo sto cinimo

pitajte svecenika

banner euharistija 4

banner euharistija 4

 primjeri 2

Baner - Ime Isus

Bdijte i molite da ne padnete