.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

 

Gospin plač ili ‘Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Blažene Djevice Marije matere njegove’ u pjesmu je 1753. složio fra Petar Knežević, rodom iz Kapitula kraj Knina, svećenik franjevac, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, a Fratar Milovanov – fra Stanko Petrov, svećenik franjevac iste Provincije, preuredio 1951. godine ‘Gospin plač’ za pučko pjevanje. Pjevanje ima tri dijela: Uvodno ponukovanje, Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač blažene Djevice Marije i Posljednje ponukovanje. U uvodu poziva vjernike da s Gospom oplakuju Kristovu muku i smrt. U drugom – glavnom dijelu opjevana je Kristova muka i Gospine boli od Getsemanskoga vrta do Kristova pogreba na Kalvariji. U zaključnom dijelu pjesnik poziva vjernike da se pokaju za grijehe ‘uskrsnuće čekajući’.

Gospin plač, kako vjernici nazivaju Kneževićevu pjesmaricu, bio je složen od 1430 stihova, u osmeračkim kvartinama s rimovanim distisima. Fra Stanko Petrov izostavio je oko 200 stihova, preradio oko 470 stihova i cijeli tekst iz ikavice pretočio u ijekavski izgovor. Kneževićev Plač postao je jedan od načitanijih – najpjevanijih knjiga na hrvatskom jeziku.

 

Uvodno ponukovanje

Što ste stali, o misnici,

Što činite, redovnici?

Što se zgodi, jur vidite,

Zašto, dakle, ne cvilite?

Sad je vrijeme od žalosti,

Tuge, plača, čemernosti,

Jer Bog, koji sav svi’et stvori,

Uhvaćen je da s’ umori!

Nije vri’eme od pjevanja,

Već od tužna uzdisanja,

Jer krivine hude naše,

Da s’ uhvati, uzrok daše.

Mi smo, mi smo uzrok svemu,

Sama ljubav jest u njemu;

Radi nje je smrt podnio,

Da bi sve nas otkupio!

Puk vaš, dakle, sav skupite

I na plač ga probudite,

Nek svak znade, da prav gine,

Rad’ ljubavi, Kralj istine.

Stare, mlade i malahne,

I da nitko ne ostane;

Jer je za sve mučen bio,

Sve je krvlju otkupio.

Vas pozivlje tužna Mati,

Da dođete s njom plakati,

Jer će lakše i njoj biti,

Ako vidi nas cviliti.

Hajd’mo, dakle, da hodimo

S Majkom dragom i vidimo,

Kud joj Sina u nagosti

Vuku, muče bez milosti;

Pute Krvlju poštrapane

Preko grada na sve strane,

Te k njoj plačuć potecimo

I ovako svi recimo:

Pusti, Majko, nas plakati,

U suzama uzdisati,

Jer su uzrok naši gri’esi

Sveg toga, a ti ni’esi.

S gri’ehom smo se mi rodili,

Pak smo gri’ešit nastavili,

A ti gri’ešna nisi bila,

Nit si igda sagri’ešila.

Zato plakat pusti nama,

Da plivamo u suzama,

Ali jer smo mi mlohavi,

Ti nas, Majko, ne ostavi.

Za gri’ehe se svi kajemo;

I tebi se utječemo,

Jer budeš li s nama biti,

Gri’eh nas neće pridobiti.

Gorko plakat svi želimo,

I skupa te svi molimo,

Da s’ ispuni naša želja

Plačuć muku Spasitelja!

Kad se s gri’eha svi bolite

I kad plakat jur želite,

Propetoga svi gledajte,

A nas pomno poslušajte!

 

Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač blažene Djevice Marije

Skup pjevača:

Vri’eme došlo jur budući,

Da Sin Božji – hotijući –

Same naše rad ljubavi

Svoj vi’ek svrši svijet ostavi.

Htjede prije s učenicim,

Svojim vjernim nasljednicim,

U ljubavi večerati

I jaganjca blagovati.

Još za stolom On sjeđaše

I nauke njim davaše,

Kada Juda sam ustade,

Mislit svima s tim zadade.

U grad odmah tad poteče

I glavarim ovo reče:

 

Juda:

Što rekoste meni dati?

Noćas ću ga vam predati!

 

Skup pjevača:

Jer je prije kod njih bio

I sve s njima utvrdio,

Samo ovu noć čekaše,

Jer zgodnijom nju smatraše.

A kad njega saslušaše,

Pogodbu mu tad predaše,

I sva ci’ena preopaka

Bi: trideset srebrenjaka!

Od njih četu još je htio,

Jer od puka strah ga bio:

 

Juda:

Noćas s njome poći ćemo

I našav ga svezat ćemo.

 

Skup pjevača:

Što god iska, sve mu daše,

Jer to željno dočekaše.

I noć mrka jur je bila,

Kad se četa uputila.

Jer se ići ne viđaše,

Mnogi fenjer svoj nosaše,

Drugi zublje imađahu

Ter goruće prednošahu.

Strašno bi’ehu oružani,

Mačim, štitim, buzdovani’,

Nožem, sabljam, sulicama,

Harbam, štapim, sjekirama;

Da na vojsku udariti

Il’ grad koji razoriti

Iz temelja hotijahu,

Žešće sprave ne imahu!

On pred njima gredijaše,

Jer vrtao znadijaše;

On je tamo dohodio

Većkrat s Meštrom i molio.

Znak im još je htio dati,

Po kom će ga prepoznati:

 

Juda:

Ja ću k njemu pristupiti,

Uz pozdrav ga poljubiti.

 

Skup pjevača:

Na molitvi Isus bješe,

Kada k vrtu već prispješe.

Juda tada sam poteče,

Poljubi ga pak mu reče:

 

Juda:

Evo sam se povratio,

Meštr’, iz grada, gdje sam bio,

Zato li’epo pozdravljam te

I srčeno cjelivam te.

 

Skup pjevača:

Ovo kako reče Juda,

Navališe odasvuda,

S konopim ga utegoše

I nemilo povedoše.

Tada Gospa doma staše

Ter u srcu sve predaše,

Jer predobro znadijaše

Došlo vri’eme da bijaše:

Pa u smetnji sva budući

I često se obzirući.

Vid’ Ivana, učenika,

Isusova ljubljenika,

Kako njega tužno zgleda,

Sva se strese, na smrt bli’eda:

A kad vidje, da cviljaše,

Dosjeti se što bijaše.

Al’ hoteći bolje znati,

Htjede njega upitati;

Poče, dakle, njeg’ tješiti,

Ovako mu govoriti:

 

Riječi Gospine:

Nut se dragi moj, ustavi,

Ter mi zbiljne glase pravi,

Što s’ od Sinka moga zgodi,

Gdje je, što l’ se njem dogodi?

Ali, jer te plačna gledam,

Sva se tresem i sva predam,

Da će glas to tužan biti

I srce mi prostri’eliti!

 

Riječi Ivanove:

Kad već, Gospo, želiš znati,

Pravo ću ti sve kazati,

Što se zgodi Sinku tvomu,

A predragom Meštru momu.

Sinoć, netom večarsmo

I s njim janjca blagovasmo,

Da bi primjer nama dao,

Svim je noge on oprao.

Pak pođosmo put Siona,

Prešav potok od Cedrona,

A kad potok taj pri’eđosmo,

U vrtao uniđosmo.

S nama Juda ne bijaše,

Ali mjesto znadijaše.

Jer je u njem većkrat bio

Skupa s Meštrom ter’ molio.

Ostavivši druge stati,

Trojicu nas htje obrati:

Mene jadna, kog milova,

Sa mnom Petra i Jakova.

Do sred vrta s njim odosmo

Pak tu sva tri ostadosmo;

Malo dalje on poteče

Ter na golu zemlju kleče.

Na svoj obraz tu je pao,

Svom se Ocu molit stao,

Krvavo se tad znojeći,

Ove ri’eči govoreći:

– «Oče čudne veličnosti,

Pun ljubavi, pun milosti,

Ako može kako biti,

Ne daj m’ ovu čašu piti;

Ako l’ hoćeš pak inako,

Pripravan sam svakojako;

Sve što ti bi, Oče, htio,

Od srca bih ispunio!» –

Na molitvi dok on staše,

Nam se vrlo svim dri’emaše,

Od sna bjesmo oteščali

I domalo svi pospali.

Trikrat, brižljiv, nas pohodi,

Da se komu što ne zgodi;

Poče potom nas buditi

Ter ovako besjediti:

– «Što spavate? Ustanite,

S pomnjom bdijte i molite,

Da među nas ne udari

Napast i kog ne prevari!

Nuder, dragi, dignite se

I moleći čuvajte se,

Jer premda je duša spravna,

Nevoljna je put mlohavna.» –

Ovo netom on izreče,

Vrativši se opet kleče;

Tad od Oca primi svoga

Poklisara nebeskoga,

Koji smjerno pozdravi ga

I prejako pokri’epi ga,

Davši njemu razumjeti,

Da mu valja smrt trpjeti.

Još on tako tu klečeći

I još vruće sveđ moleći,

Eto Juda pred svim prvi,

Za njim vojska žedna krvi:

Svi bijahu razjareni,

Ko vukovi razdraženi;

Al’ se svaki njih pomete,

Kad im reče: – «Kog ištete?» –

K zemlji dole svi padoše

I bez svi’esti ostadoše;

Kad im potom oblast dade,

Na noge se svak ustade.

Juda tada k njem’ poteče

Te: – «Zdrav, Meštre!» – njemu reče,

Pa himbeno njeg cjelova. –

A reče mu Meštar ova:

– «Prijatelju, što s’ došao?

I to li je tvoj posao?

Tako l’ ljubeć men’ izdaješ,

Zlotvorima sad predaješ?» –

Tad svak na njeg’ nasrtaše,

Uhvate ga i svezaše.

A dok to se događaše,

Učenici pleća daše.

Od tuge bi pukla sti’ena

Gledajući izbijena

Tvoga Sinka rukam jakim

I oružjem svakojakim!

Da ti ga je ugledati

I kakav je pogledati,

Rekla bi mi: – «On to li je?

Ah, ne, Sin moj ovo nije!» –

Smućena bi ti ostala,

Možda mrtva k zemlji pala,

Videć’ kako svi ga psuju,

Ruže, biju, pogrđuju.

S njim se tada podigoše

I k Ani ga povedoše

Nemilosno turajući

I bezdušno lupajući.

Hodi brzo, sa mnom idi,

Za života još ga vidi,

Jer svak od njeg hlepno žudi,

Da ga sudac na smrt sudi.

Učini mi sad na volju,

Umiljeno ja te molju,

Da ga živa zatečemo

I štogod mu bar rečemo.

 

Skup pjevača:

Kad ču Gospa tužne glase,

Od žalosti uzdrhta se

I ništa mu tad ne reče,

Već na zemlju suzna kleče.

Na nju pade teška tuga,

Da joj ravna nije druga,

I tako joj muku dade,

Da za sebe već ne znade.

I ne može uzgor stati,

Sad će k zemlji upadati;

Kad pritrča Mandaljena,

Ter je primi na koljena.

Zatim sestre priskočiše,

U plač ljuti udariše

U tom stanju nju videći,

Na njezinu bol misleći.

A kad Gospi svi’est se vrati,

Sestrama se tad obrati

Ter započe suze liti

I ovako govoriti:

 

Riječi Gospine:

Ah, moj Bože, bolna ti sam,

Sestre mile, tužna ti sam!

Ove glase čuvši sada,

Kako mili Sin moj strada!

Kakva tuga mene bije,

Razumi’et vam teško nije,

Radi Sinka dragog moga,

Uhvaćena bez razloga.

Ah! moj Sinko pregizdavi,

Srećo moja i ljubavi,

Kud ću, kamo sad bez tebe?

Od boli sam izvan sebe!

Ajme, li’epa dušo moja,

Meni nema već pokoja;

Komu ću se sad uteći,

Komu žalost svoju reći?

Gdje su sada učenici,

Vjerni tvoji sljedbenici,

Koji s tobom svud iđahu,

Za te mri’eti govorahu?

Od straha su pobjegnuli,

Od tebe se odmetnuli,

Niti za te, tko već haje,

Nit za tobom tko pristaje.

Ajme! Juda, izdajniče,

Meštra svoga odmetniče,

Što ti skrivi moj Sin mili,

Ter me tako ti ucvili?

Harnost tvoja gdje je, jao?!

Sinoć ti je noge prao,

Za stolom si s njime bio,

Zalogaj si njegov jio:

A pak tako njeg izdade,

Dušmanima sad predade?!

Koji drugo ne iskahu,

Jer ga smaknut svi željahu.

Tko te njemu preporuči?

Neg ja, koju s njim razluči?

Tako li mi život skrati

I za dobro zlo povrati?!

Tako l’ kažeš harnost svoju,

Tako l’ plaćaš ljubav moju?

Sretniji bi stoput bio,

Da se nisi ni rodio!

Tako l’ više ci’enio si

Novac, koji dobio si,

Nego l’ život Sina moga,

Nad svim ljud’ma prekrotkoga?!

Jao! Juda Iškarjote,

Što učini, nas sirote?

Pače, tužan, tebi jao,

Jer si Boga svog izdao!

Mandaljeno, ustani se,

Sinku sa mnom uputi se;

Znaš, da ti je dobro htio

I da ti je Meštar bio.

I vas molim, sestre moje,

Jer po meni vam je svoje,

Sada gradu potecimo,

I sve što je, izvidimo.

Ti, Ivane, nas čuvati

Hoćeš i put kazivati,

Kuda Sinka mog vodiše,

Kud’ li s njime prohodiše.

 

Skup pjevača:

Tužna Mati tad s’ uputi,

Putem plačuć plač preljuti;

I na smrt bi probli’edila,

Kad bi Krvi kap vidjela.

Jerbo dobro znadijaše,

Da to Sinka Krv bijaše;

S njom i sestre hodijahu

I žaleći naricahu.

Hodeć, bolna, posrtaše,

Jer u tuzi sva bijaše,

Al’ je sestre podizahu

Na rukama uzdržahu.

Još su noćne tmine bile,

Kad su k dvoru pristupile,

Ane dvor se nazivaše,

On Kaifi tast bijaše.

Kad Isusa uhvatiše,

K Ani njega dopremiše,

Jer poglavar on je bio

I njih na put otpravio.

Isus, pitan, progovori

I kratko mu odgovori;

Malkus pljuskom tad zamlati,

Zlo za dobro njemu vrati.

Ah! Kakvu mu pljusku dade!

Modar obraz vas ostade,

Jer mu ruka do ramena

Bješe gvožđem oklopljena.

Taj udarac prenemili

Tužnu Majku gork’ ucvili;

Ljuto ciknu to videći,

Pak zažali govoreći:

 

Riječi Gospine:

Ajme li’epo lice moga

Sinka dragog i miloga,

Ter kakva je to desnica,

Kakva li je zaušnica!

Ah! Malkuse, neharniče!

Ah! Nevoljni nesretniče!

Ter kakvo je to lupanje,

Kakvo li je udaranje?!

Ah! Moj Sinko, moj pokoju,

Sam ti vidiš žalost moju,

Nit ću prestat tugujući

Lice tako gledajući!

 

Skup pjevača:

Jošter Gospa naricaše,

Kad s’ odatle posukaše,

A ruke su bile jako

Svezane mu naopako.

Otud Kajfi vode njega

I pred njime optuže ga,

Jer je Kajfa glavar bio,

Krivce sluš’o i sudio.

 

Svjetina:

Ovaj zakon novi daje,

Slušaj, suče, istina je!

Hram ću, veli, razoriti,

Pak u tri dni sagraditi.

Puk je čudno prevario

I zla dosta počinio;

Još se hvali, da j’ od Boga

I Sin da je Svemogoga!

 

Skup pjevača:

Tada Kajfa usta gore

A oči mu mržnjom gore:

 

Kajfa:

Kaži ovdje po istini:

Ti si Božji Sin Jedini?

 

Skup pjevača:

Kad ču Boga spominjati,

Isus htjede čast mu dati,

Usta sveta tad otvori

I ovako progovori:

 

Riječi Isusove:

Kad odgovor, suče, želiš:

Božji Sin sam! – pravo veliš.

Ovako ti odgovaram,

I znaj dobro da ne varam.

Jednog dana svako pleme

Kano Suca vidjet će me,

Kada dođem na oblaku

Pravo sudit krivnju svaku.

 

Skup pjevača:

Tada Kajfa na te ri’eči

Srdito se ispopri’eči:

 

Kajfa:

Svjedočanstvo drugo što će,

Ne čuste li strašne zloće?

Ded’ k Pilatu potecite,

Kažite mu i recite:

Umri’et mora po Zakonu

Za bezbožnu hulu onu!

 

Skup pjevača:

Tad ga pljuskom izlupaše,

Lice sveto popljuvaše,

Pa ga bi’esno spopadoše

I k Pilatu povedoše.

K Namjesniku kad su stigli,

Zaglušnu su buku digli:

 

Svjetina:

O pravedni gospodine,

Sudi krivca, nek pogine!!

 

Skup pjevača:

Tada Pilat pitat stane,

Iz koje je Isus strane,

Da se ne bi prevario

I tuđinca osudio;

On bo jošte ne znađaše,

Da mu Irud kralj bijaše,

A kad sad je čuo za to,

Odgovori on im na to:

 

Pilat:

Kad je tako, čujte, ljudi,

Irud neka njemu sudi!

K njemu, dakle, vodite ga,

Bude l’ krivac, sudit će ga!

 

Skup pjevača:

K rudu ga povedoše,

A kad preda nj izvedoše,

Irud mu se obveseli

Jer g’ odavna vidjet želi;

On je za njeg čuo bio,

Da je čuda počinio,

Pa i sad bi moglo biti

Da će koje učiniti.

Zato svoje ri’eči strati,

Al Isus mu ri’eč ne vrati.

I zato se na nj rasrdi

I s vojskom ga svom pogrdi,

Čini bi’elim da s’ ogrne

Pak Pilatu da se vrne,

A bi’elim se pokrivahu

Bez pameti ki bijahu…

Tad i Majka posrćući

Za njim pođe sve plačući,

Gorka bol joj srce peče,

Pa mu ove ri’eči reče:

 

Riječi Gospine:

A vidiš li, Sinko mili,

Kako tvoja Majka cvili?

Obazri se i vidi me,

I pogledom utješi me!

Ah, to li je tva odjeća?!

Može l’ nać se zloća veća:

Tebe, Mudrost nestvorenu,

U haljinu dat mamenu!

Ajme, Pravdo, već te nije,

Kad Irudov sud taki je!

On se mamen može zvati,

Nit’ se veći može dati!

 

Skup pjevača:

Dokle Gospa naricaše

I svom Sinku govoraše,

Sva dovrvje po gotovu

Vojska k dvoru Pilatovu.

U dvor kad se svi smjestiše,

Vrata dvoru zatvoriše,

Unić Majci ne dadoše,

Nemilo je otiskoše.

Oko njega tu stajahu,

Poprijeko na nj gledahu.

Oštro zubma škripajući,

Namjesnika čekajući.

Sađe Pilat potom toga,

I videći svezanoga,

Nije čekat htio duže,

Zapita ih, što ga tuže.

 

Svjetina:

Gospodine, da zločinac

Posve nije i još hinac,

Ovdje ne bi svezan bio,

Nit’ bi ga se tko dodio!

A sad ovo svi velimo

I čisto ti govorimo,

Da ga smakneš i umoriš,

A drugo nam ne govoriš.

On bo veli, da j’ od Boga

I Sin da je Svemogoga;

On zakone stavlja nove

Ter se našim kraljem zove!

Je li pravo, da se ovaki

Čovjek pusti preopaki?

Što otežeš? Dobro pazi,

U zlo koje ne ugazi!

 

Pilat:

Dobro, dakle! Kad velite,

Da je krivac, i želite,

Da pogine, vodite ga

I po Pismu sudite ga!

 

Svjetina:

To se nama ne pristoji,

Već u samu tebi stoji!

Skup pjevača:

Kad im Pilat ri’eči shvati,

K Isusu se on obrati:

 

Pilat:

Eto tebe Kraljem tvore:

Je l’ istina, što govore?

 

Skup pjevača:

Buduć’ dotle muče’ stao

Isus ni ri’eč ne rekao,

U mučanju sad prestade,

Odgovor mu ovaj dade:

 

Riječi Isusove:

Il’ s’ od sebe to poznao,

Ili ti je tko kazao?

Kralj jesam li, pitaš ti me:

– Jesam! – to je moje ime.

Al’ kralj nisam ovog svi’eta,

Jer da jesam, mnogo četa

Mene ovdje branile bi,

I ja vezan bio ne bih.

Ali sam se rodit htio,

Čovjekom se učinio,

Da izbavim svijet iz tmina,

Kažem, gdje je spas, istina.

U istini tko god hodi,

Mene, sluša i nahodi…

Ovako je, kako velim,

Jer spasenje svima želim.

 

Skup pjevača:

Kad ču Pilat, što govori,

On svjetini progovori!

 

Pilat:

Počekajte, ne bučite,

Nego pomno promislite!

Vi velite, da g’ umorim,

A da drugo ne govorim;

A ja vama velim opet,

Zar ću Kralja vašeg propet?

 

Skup pjevača:

Namjesnika kad su čuli,

Do neba su glas dignuli:

 

Svjetina:

Drugog kralja mi nemamo,

Cesaru se svi klanjamo!

De nemoj der već kasniti

Ni toliko smeten biti,

Hoće pravda mjesto svoje,

Osudi ga, jer pravo je.

 

Skup pjevača:

Pilat poče tad’ misliti,

Kako će ga izbaviti.

 

Pilat:

Brzo, momci, uzmi te ga

Tere bičem izbijte ga!

 

Skup pjevača:

Njega sluge tu zgrabiše,

K stupu svezav tako biše,

Da ga svega krv oblila

I još zemlju natopila.

Odrt tako vas bijaše,

Da se svaka kost viđaše,

Nit ostade igdje ci’elo

Za rt igle slavno Ti’elo!

Pak mu ruke oprostiše

I na nj opet navališe

Bijuć, ružeć i psujući

I za rugo na nj pljujući.

Tad spletoše čudnu krunu

Preoštroga trnja punu

Ter ga njome okruniše

I po glavi štapim biše.

Tako strašno izranjena

I tom krunom okrunjena

Pilat puku tu stojeći

Ukaza ga govoreći:

 

Pilat:

Evo čovjek, koji svoga

Nema lica jur ljudskoga,

Zarad ljutih smrtnih rana,

Buduć odrt sa svih strana!

Što suviše već želite?

Jur kakav je, svi vidite,

A da rečem po razlogu,

Prava smaknut ja ne mogu.

 

Skup pjevača:

Gleda Majka milostiva

Sinka svoga jedva živa.

Svega Krvlju oblivena

I nemilo nagrđena;

Od žalosti umiraše,

Dok mu Rane promatraše,

Ljuta bol joj srce peče,

Naričući ovo reče:

 

Riječi Gospine:

Ajme, Sinko, srce moje,

Tako li je Ti’elo tvoje!

Tako mi te nagrdiše

I za rugo okruniše!

Evo cvilim i uzdišem,

Evo jedva dušom dišem!

U te gleda tužna Mati,

Ne može ti pomoć dati!

Glava, Sinko, kakva ti je?

Svak’ bi reko, tvoja nije!

Kakav l’ obraz diko moja,

Krvav i pun smrtna znoja!

 

Skup pjevača:

Jošter Gospa hotijaše,

Žalit, ali ne mogaše,

Jer svjetine vika staše,

Ter iz glasa svak veljaše:

 

Svjetina:

Ta mu kazna nije dosti

Za njegove sve tamnosti!

Za njeg nema ogovora

Ni drugoga dogovora;

Osudi ga, Namjesniče,

Čitav narod tako viče,

Nemoj njega već braniti,

Jer jur ima mrtav biti!

 

Skup pjevača:

Opet Pilat, jer viđaše,

Da kriv Isus ne bijaše,

Pustiti ga nastojeći

Reče njima govoreći:

 

Pilat:

Jur običaj ja vaš znadem

I trebuje da vam dadem

Krivca, koga vi želite

I za koga uzmolite,

A vi znate dobro sami,

Da blagdan je sutra vami:

Hoćete li radi toga

Barabana il’ ovoga?

Jer Isusa znate, tko je,

A Baraban zna se, što je;

Ako koji čuo nije,

Život njegov, čuj, ovi je:

Baraban je pobunitelj,

Mnogih smutnja probuditelj,

On čovjeka ubio je

I tamnice dopao je.

Ovaj nije ništa tako

Učinio zlo opako.

Nuder, dakle, promislite,

Koga ćete, i recite!

 

Skup pjevača:

Ovo Pilat govoraše,

Jer ga prava priznavaše,

Al’ svjetina kad to čula,

Jednim glasom podviknula:

 

Svjetina:

Da tog propneš, svi velimo,

Barabana svi prosimo,

Jer taj Boga našeg psuje,

Govoreći, Sin da mu je!

 

Skup pjevača:

A kad Pilat ču te glase,

Onda većma uzboja se,

I opet ga pitat stane,

Od koje je došo strane.

Odgovor mu Isus ne da,

Već ponizno k zemlji gleda.

 

Pilat:

Ded govori, što ne zboriš?

Zašto sa mnom ne govoriš?

Ne čuješ li, potrebniče,

Kako mnoštvo na te viče?

Ja te mogu izbaviti

I mogu te pogubiti.

Život i smrt tvoja stoji

Sad u rukam’ samo mojim.

Otkuda si, dakle, kaži,

A drugoga već ne traži!

 

Skup pjevača:

Kano janje Isus staše

Dokle Pilat besjeđaše;

Sveta usta tad otvori

Te Pilatu odgovori:

 

Riječi Isusove:

Kad odgovor želiš čuti,

Po istini reći ću ti:

Ti imao vlasti ne bi,

Da zgor nije dana tebi,

Nit’ bi sud tvoj valjan bio,

Da ne bude Bog hotio…

A tko me je tebi dao,

U veći je gri’eh upao.

 

Skup pjevača:

Čuvši Pilat, izvede ga,

Izranjena pokaže ga:

 

Pilat:

Što mislite? Drugi nije:

To je Kralj vaš! Gle, kak’i je!

 

Skup pjevača:

Kad te ri’eči razumješe,

Ko vukovi pobjesnješe:

 

Svjetina:

Propni njega, svi velimo,

A sve jedno govorimo!

Ovdje sudac, znamo, ti si,

A Cesarov zlotvor nisi:

Al’ ako ga ne’š suditi,

Carski čovjek ne ćeš biti,

Jer tko godir kralj zove se,

Od Cesara odmeće se!

Pazi, dakle, da rad njega

Ti ne budeš krivac svega!

 

Skup pjevača:

Ovo kad mu navijestiše

I Cesarom popri’etiše,

Sva mu slobod onda pade,

A prostosti već nestade:

Sjede tada na pri’estolje

I reče im preko volje:

 

Pilat:

Uzmite ga, – vodi te ga,

Tere na Križ propnite ga.

 

Skup pjevača:

Kad osudu oni čuše,

Svi na njega nasrnuše,

Rastezaše, opet biše,

Pak na nj teški Križ staviše.

Tužna Majka sa sestrama

I pobožnim još ženama

Za vojskom se tad uputi

Gorko plačuć plač preljuti.

Tu kad Isus družbu vidje,

Da plačući za njim ide,

Pogleda ih dragostivo

I reče im milostivo:

 

Riječi Isusove:

O sionske jadne žene,

Ne plačite zarad mene,

Na vas iste vi cvilite

I na porod vaš žalite,

Jer teško vri’eme doć’ će,

U kome se reći hoće:

O nesretne dojilice,

O blažene neplodnice!

U dan onaj strahoviti

Planinam će govoriti:

– Gore, na nas nut padnite,

A bar danas pritisnite!

Jer kad ovu čine štetu

U zelenu još drvetu,

Što će s’ onda učiniti,

Kada bude suho biti?

 

Skup pjevača:

Još ovako govoreći

Isus pade Križ noseći,

Ne moguć se već držati

Nit na nogam više stati.

Križ je, što ga on nosio,

Dug lakata osam bio:

Biješ’ od hrasta sav zelena

Nešto malo poravnjena.

S njim zločinca dva vođahu,

Koje smaknut hotijahu:

Jednom ime bješe Dižma,

A drugi se zvaše Gižma.

Razbojnici bjehu bili

I zla dosta počinili:

S njim ih propet namisliše

Da pogrde njega više!

Kad to vidje tužna Mati,

Poče gorko naricati:

 

Riječi Gospine:

Ajme, Sinko, ljuta rano,

Moja diko i obrano!

Ah, to li sam dočekala,

Toga li se nagledala:

Da te tako pogrdiše,

S razbojnicim osudiše!

S takvom te družbom vode

I načine iznahode

Da nagrde Ti’elo tvoje

I da rane srce moje!

Već te molim, Sinko blagi,

Ah, premili i predragi,

Da mi dadeš Križ nositi,

Već ne mogu podnositi!

Tada ću se umiriti,

Kad te budem izmi’eniti;

Onda neću već plakati,

Kad ti pomoć budem dati.

 

Skup pjevača:

Dokle Gospa tu cviljaše,

Isus s Križem sli’eđaše.

Kako malo napri’ed pođe,

Na njeg smrtna slabost dođe.

I jer snaga njeg izdade,

Licem svojim zemlji pade.

Tad viknuše, da svak stane,

Dokle opet ne ustane.

Majka jadna, kad to spazi,

Kano da je mač porazi,

I rad bola žestokoga

Pade pokraj Sinka svoga…

To bi srce kamen bilo,

Koje ne bi procvililo,

Majku tužnu gledajući,

Kako trpi uzdišući,

Svrhu zemlje Sin ležaše,

Komu lice sve bijaše

Vele strašno izranjeno,

Kano mrtvo izmi’enjeno;

A kod njega Majka pala,

Sva s’ u suzam okupala,

Niti može k njemu doći,

Nit mu može dat pomoći!

Kad krvnici ugledaše,

Da još malo živ bijaše,

Da ne može ni hoditi,

A kamoli Križ nositi,

S njega teški Križ digoše

I Šimunu predadoše,

Od Cirence on se zvaše

Ter sa sela tad iđaše,

On ne htjede Križ nositi,

Al ne može ino biti;

Na se, dakle, kad Križ primi,

Uputi se među njimi.

Tad Isusa podigoše

I nemilo povedoše;

Kalvarija bri’eg se zvao,

Gdje se propet on imao.

Kalvarija, – tumačeći, –

«Mrtva glava», hoće reći,

Jer tu kosti svih bijahu,

Koje ondje propinjahu.

Međuto se poosvi’esti

Jadna majka od nesvi’esti,

A sestre joj pomogoše,

Te za vojskom s njom pođoše.

Kad na vrhu gore bješe

Kalvarije, tad vidješe,

Da sva vojska nad njim staše

I na Križ ga propinjaše:

Jedni ruke rastezahu,

Drugi čavlim pribijahu,

Udaraca jeka staše,

Da sva gora glas vraćaše.

Kad bi koji Majka čula,

Iznova bi protrnula:

Sama krepost Božja dade,

Da tu mrtva ne ostade!

A kad sve već dovršiše,

I Križ uzgor usadiše,

Isus poče tad moliti

I svom Ocu govoriti:

 

Riječi Isusove:

O moj Oče svemogući,

Jur na smrti ja budući,

Ti znaš da sam ispunio

Sve potanko, što si htio.

Činio sam, što je bolje,

I umirem drage volje:

Vražju silu jur oborih

I čovjeku raj otvorih,

Sad te molim, Oče mili,

Svrhu sviju ti se smili,

Da te budu svi štovati,

Pak raj s tobom uživati.

Ovim svima ti oprosti

Buduć Otac od milosti,

Da ih koji ne pogine,

Jer ne znadu, što sad čine.

Sad su moji protivnici,

Al’ nek budu sljedbenici:

Dostoj im se milost dati,

Da se mogu pokajati.

 

Skup pjevača:

Dok je Isus propet bio

I molitvu tu molio,

I lupeža dva propeše,

Pak se rugat s njim počeše:

Aj, čuveni čudotvorče,

Aj, aj, vrsni rukotvorče,

Koji crkvu razrušuješ

Pak u tri dni sagrađuješ!

Da, naš Kralju, zdrav nam bio,

Čudno ti si zadobio!

Imat ćeš se čim hvaliti,

Kada k Ocu budeš priti;

Jer gdje drugom život dade,

Sad ga tebi već nestade:

Valja reći, da kreposti

Tvoje nisu sve vri’ednosti!

Lupež pako govoraše,

S lieve strane što višaše:

 

Lijevi razbojnik:

Ako Božji Sin si pravi,

Nas i sebe sad izbavi!

 

Skup pjevača:

Ovo Gižme ri’eč bijaše,

A Dižma mu govoraše:

 

Desni razbojnik:

Ti sam znadeš, da smo krivi,

Nit je pravo da smo živi:

Al pravedan ovaj gine,

On je nevin, bez krivine!

 

Skup pjevača:

Pak Isusa gledajući

Reče njemu uzdišući:

 

Desni razbojnik:

Ti se sjeti duše moje,

Kad u carstvo dođeš svoje!

 

Skup pjevača:

Isus buduć njega čuo,

Na milost se jest ganuo,

I skrušena njeg videći

Utješi ga govoreći:

 

Riječi Isusove:

Kad je tako, ja ti velju,

Ispunit ću tvoju želju:

Danas kraj je tvome vaju,

Sa mnom bit ćeš ti u raju.

 

Skup pjevača:

Dok On tako govoraše,

Ispod Križa Majka staše,

Gledala ga i plakala,

Iz dna srca uzdisala.

I Ivan je uz Križ bio

S druge strane, suze lio.

Usta Isus tad otvori,

Ovako im progovori:

 

Riječi Isusove:

Ženo, nemoj već plakati,

Drugog ću ti sina dati:

Ivana ti eto moga

Za tvog sina predragoga.

Teb’ Ivane, Majku dajem,

Za Majku ti nju predajem:

Znaj, da sam ti sve predao,

Sad kad sam ti Majku dao!

 

Skup pjevača:

Isus ovo njoj govori,

Da je štogod razgovori,

Jer brižniji s nje bijaše

Nego s’ onog, što trpljaše.

Ivan kako Majku steče,

Prignu glavu k njoj poteče

I kakono sin joj pravi

Do smrti je ne ostavi.

Gleda Majka Sina svoga,

Zatim gleda na drugoga,

Pak promišlja u gorkosti

Rođenoga izvrsnosti;

Misli, tko je Sin joj bio

Tko l’ Ivana porodio:

Opet gleda pak uzdiše

Videć, da joj jur izdiše.

Ah, tko bi se uzdržao,

Na taj prizor ne plakao?!

Ljuta bol joj srce para,

Pak ovako progovara:

 

Riječi Gospine:

Ah! Moj Sinko preljubljeni,

Ah, preslatki i medeni!

Ri’eči Tvoje, premda mile,

Srce su mi prostri’elile.

Ah, kako će Ivan biti

Sin mi, Sinko plemeniti?!

Ti Sin Boga velikoga,

On čovjeka sin jednoga!

On pri Tebi toliki je

Kolik’ onaj, koga nije!

Pa ga mjesto sebe daješ,

Mene njemu ti predaješ!

Još mi veliš: – Uzdisati

Nemoj više ni plakati! –

A može li tužna Mati

Ne cviljeti, ne plakati?

Al’ jer to je volja Tvoja,

Podlaže se duša moja:

S tvojom moću trpjet mogu,

Za sve kličem: Hvala Bogu!

 

Skup pjevača:

Dokle Gospa tako cvili,

Ožednje joj Sin premili:

– Žeđam! – kliknu i zaželi,

Vode da mu tko udjeli.

Al’ od žeđi žešća želja

Bješe našeg Spasitelja,

Da bi spas nam svima dao

Rad čega je i došao!

No krvnici za porugu

Spremiše mu muku drugu

Žuč i ocat pomi’ešaše,

Pak tu gorkost pit mu daše!

Buduć Isus okusio

I okrutnost tu vidio,

Ne htje piti, nego svomu

Ocu reče nebeskomu:

 

Riječi Isusove:

Oče dobri, sve j’ svršeno,

Što o meni bi rečeno:

Jer izvrših volju Tvoju,

Sad Ti dajem dušu svoju!

 

Skup pjevača:

Ovo rekav, malo dahnu,

Prignuv, glavu, ter izdahnu…

Svi kleknu i u tišini mole, a zatim nastave s pjevanjem

 

Skup pjevača:

A kad Isus duh predade,

Čudno smućen svi’et ostade;

Sunce jasnost tad izgubi,

Dođe mračno i pogrubi.

Svi’et osta vas pun tmine,

Jer preminu Kralj istine;

Sva se zemlja strašno strese,

Jer Bog-Čovjek smrt podnese.

Smrt povrati, što pomori,

Jer se mnogi grob otvori,

Mnogi Sveti ustadoše

Ter u sveti Grad odoše.

Pećine se rastvoriše,

Građe mnoge oboriše,

I živine bez razloga

Sve smrt plaču svoga Boga.

Kad stvorenje svako tada

Poruši se, cvili, jada,

Što j’ od Majke tužne bilo,

Što li se je dogodilo?

Križ bijaše zagrlila,

Sva se u plač promi’enila,

Ter Krv Sinka cjelivaše,

A drvetu govoraše:

 

Riječi Gospine:

Ah, moj Križu, gorka željo,

Smrtna Sinka mog posteljo!

Ti si odar Sinka moga,

Plemenitog i miloga!

Križu, Križu, ah gorkosti!

Premda jesi pun slatkosti,

Jer po tebi svi grešnici

Sad su rajski baštinici.

Ja sam Majka, pa se bolim,

Ah, prigni se vruće molim,

Da ja Sinka s tebe snimim

I na svoje krilo primim.

Da nad Njime ruke sklopim,

Dok u suzam sva se topim,

A suze će vodu dati,

U njoj ću Mu Rane prati.

Križu, drvo posvećeno,

Za spasenje određeno,

Daj mi Sinka moga Ti’elo,

Na tebi je dost’ visjelo.

Sin je to moj, Križu sveti,

Kog najprije u pameti

Začeh, potom i porodih…

Već daj mi Ga, kakogodi.

Križu, Križu, ah žalosti!

Ti Majčinoj boli prosti,

Jer mi tuga srce kosi,

Ubija ga i zanosi!

Istina je, da tugujem,

Al’ iz duše tebe štujem:

Ti si sredstvo Otkupljenja,

I milosti i spasenja.

 

Skup pjevača:

Dok tu Majka naricaše

I priklono križ moljaše,

S njom i sestre još bijahu

S drugim ženam i cviljahu.

Muške glave tu ne bješe,

Neg’ sam Ivan, jer sav bješe

Onaj narod odvrvio,

Kad je mrtva Njeg’ vidio.

Tako tužna ta družina

Plačuć mole Gospodina,

Da bi tkogod još došao

I skinut Ga pomogao.

Kad Josipa ugledaše,

Da se k njima primicaše

Noseć ljestve, da Ga skine

S Križa prije noćne tmine.

Kod Pilata bješe bio,

Od njeg Ti’elo isprosio.

Jer Ga htjede pokopati

I svoj novi grob Mu dati.

Buduć Križu pristupio

I na nj ljestve naslonio,

Započe Ga otkivati,

Tupe čavle izbijati.

A kad čavle povadiše

I s križem ga rastaviše,

Na krilo Ga primi Mati

I poče Ga cjelivati.

Sveta Majka uzdisala,

Suzam Rane ispirala.

Pak ne moguć trpjet dalje

Na sve strane vapaj šalje:

 

Riječi Gospine:

O svi, koji prohodite,

Razmislite i vidite,

Je li žalost čija slična

Bila mojoj i prilična?

Evo Sinka ja izgubih,

Koga sa svim srcem ljubih,

Slavu, diku, ures svi’eta,

Od trideset i tri ljeta!

Bijah majka ja radosti,

Sad sam more sve gorkosti,

Sinka mrtva gledajući

I na krilu imajući.

Ah, moj Sinko pregizdavi,

Vruče živi sve ljubavi,

Smrt me stri’elja na sve strane

Videć ove strašne rane!

Ajme, Glavo sve mudrosti,

Razabranja i tri’eznosti,

Kako l’ si mi izranjena

I nemilo nagrđena!

Oči, pram kim sunca jasnost

Mogaše se zvati tamnost,

Pogled slatki kamo li je?

Ah, umro je, već ga nije!

Usne li’epe i rumene,

Žučju, octom natopljene,

Kako s’ vaše rumenilo

U bli’edoću promi’enilo.

Ajme, ruke provrćene,

Ah, i noge probijene,

Kako ste mi požutjele,

Što bijaste ko snieg bi’ele!

Ajme boče otvoreni,

Mrtvu kopljem probodeni,

S desne strane počinjući

Pa kroz Srce prodirući.

Bože! čudne nemilosti,

Bezakonja i tamnosti:

Ter ni mrtvu ne prostiti,

Već te tako nagrditi!

Ah, što li Ti učiniše

Kako l’ zlobno umoriše:

Gore nego zlotvornika,

Neg’ najgoreg razbojnika.

Ružo jednom prerumena,

A sad Krvlju poškropljena,

U što si se okrenula,

Kako l’ si mi uvenula!

Sinko li’epi moj, oprosti,

Ako ne znah reć zadosti;

Ne znam, jer mi tuga ci’epa

Srce, Dušo moja li’epa!

Gorku premda u jauku,

Blagoslivljam tvoju Muku,

Jer su duše otkupljene

I od ropstva izbavljene…

Oče višnji, svemogući,

Ja već reći ne znadući,

Velim samo: – Hvala Tebi,

Jer svog Sina primi k Sebi!

 

Skup pjevača:

Pokle Ivan, sin joj novi,

Sve za pogreb prigotovi,

Novoj Majci prikloni se

I ovako oglasi se:

 

Riječi Ivanove:

Ja znam, Majko, kako ti je,

Al plakati korist nije,

Jer da bude On hotio,

Ne bi sada mrtav bio.

Ljubav ovo sve dijelova,

Kojom tamni svi’et milova:

Da bi svi’et otkupio,

Gorku smrt je pretrpio.

Sve si ovo ti već znala,

Još kad si Ga na svi’et dala,

Nit je Tebi smrt njegova

Neka čudna stvar iznova.

Svi plačemo, kako znamo,

Jer mlohavu put imamo,

Al’ se opet ustrpimo

I tužiti prestanimo!

Dostoj nam se Ti’elo dati,

Da G’ idemo pokopati,

Jer se sunca jasnost skrila,

I noć jurve pristupila.

 

Skup pjevača:

Dokle Ivan besjeđaše,

Majka s pomnjom njeg slušaše,

A govorit kad prestade,

Mrtvoga mu Sinka dade.

Kad na ruke njeg primiše,

Sve što treba učiniše,

Kako s čašću pristoji se,

Dragom Meštru dostoji se.

Mirom Ti’elo obloživši,

Pak u platno obavivši,

U grob novi sahraniše

I kamenom zaklopiše.

Žaleć, dakle, Majka Sina,

I tužeći sva družina,

Svak otide svojoj kući

Uskrsnuće čekajući.

Posljednje ponukovanje

Jesi l’, puče, razumio,

Kakav plač je ovdje bio?

A tko uzrok bi ovoga

Događaja žalosnoga?

Drugi nije, već krivine,

Gri’esi, zloće, opačine.

Koje bijehu učinjene

A pak od nas ponovljene.

Gri’eh nemili, dakle, ova

Svakolika uzrokova,

I da nije gri’eha bilo,

Ne bi s’ ovo dogodilo!

Ah! već neće gri’eh prokleti

Našem Bogu nas oteti;

I nemojmo uzrok dati,

Da nas može nadvladati!

Mlohvani smo, istina je,

Jer nevoljna put slaba je.

Ali ćemo mi sve moći,

Kad nam Isus da pomoći!

Naš Isuse, s nam upravi,

Sve nam gri’ehe zaboravi,

Za koje si Krv prolio

I sramotnu smrt podnio.

Svi Ti hvale uzdajemo,

A za gri’eh se svi kajemo,

Što neharni dosad bismo

I njime te uvri’edismo.

Više možeš Ti prostiti,

Nego čovjek sagri’ešiti,

A i hoćeš, jerbo Tvoje

Milosrđe obilno je!

Prosti, dakle, jer molimo,

Kajemo se, i volimo

I smrt istu svi primiti

Neg Te hti’eše uvri’editi!

A jer dare podjeljuješ

Sve po Majci, koju štuješ:

Majko slatka, Sinu tvomu

Reci: – Prosti puku svomu!

On je ci’ena Krvi tvoje,

A glasnik je slave moje:

Da je grešan, istina je,

Al’ mu prosti, jer se kaje:

Već Te ne će uvri’editi

Nit neharan odsad biti,

Buduć Ljubav jur poznao,

Koju si mu pokazao. –

Ako budeš tako reći,

Svaku ćemo milost steći,

Jer zna Sin tvoj, kako Mati

Imade se poštovati.

Jurve konca nije tvome

Milosrđu velikome,

Nit je tebe tko molio,

Da pomožen nije bio.

Majko, dakle, Isusova,

Moli, da nam Smrt njegova

Gri’eha bude otpuštenje

I duševno svim spasenje!

 

Blagoslov:

A sad koji sav svi’et stvori,

Vas obilno pomogao,

I koji vam Raj otvori

Svoj blagoslov svim vam dao.

Eda biste, dok živite,

Vazda s Njime prebivali,

A za tizim, kad umrete,

Njega s Majkom uživali!

 

Izvor:franjevci-split.hr

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari