.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Nalazimo se u sredini korizme, milosnoga i pokorničkoga vremena. Evanđelje nam donosi razgovor našega Božanskog Spasitelja s Nikodemom, jednim od židovskih prvaka. Svaka rečenica ovoga razgovora mogla bi biti prava propovijed, vječna Božja poruka nama koji smo na putu prema vječnosti.

Nikodem je bio noćna ptica: bojao se doći na razgovor po danu i evo ga kod Isusa u ponoći. Nikodem je postao pojam: označuje čovjeka što iz kukavičluka i obzira krije vjeru i uvjerenje… Isus mu govori o tome kako se treba nanovo roditi i živjeti novim životom.

“Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” 
Ovo su najljepše riječi Svetoga pisma i nama najdraže. Isus sam kaže da nas je Bog neizmjerno ljubio,, da je postao čovjekom i na križu za nas umro da nas otkupi spasi. Time nam je pokazao i dokazao svoju ljubav.

“Budući da nas Dobri Bog ljubi vječnom neizmjernom ljubavlju i dariva nam vječni život, potrebno je odgovoriti na tu ljubav. 
Odgovor na Božju ljubav mora biti osobna živa vjera u tu neshvatljivu ljubav, vjera u Bogočovjeka – ljubav za Bogočovjeka. Svatko osobno mora prema njemu zauzeti životni stav, primiti ga i osigurati život besmrtne sreće ili odbiti ga i osuditi sam sebe na život bez njega, bez sreće i ljubavi. Htjeli ne htjeli, on je sudbina svijeta, naša sudbina.

Isus poučava Nikodema o najbitnijim stvarima vjere i spasenja. Vrlo je bitno u vjeri biti poučen. Tko nije u vjeri dobro poučen, taj se ne može ni oduševiti za nju. Tko vjeruje u Isusa Krista, ima život vječni. Tko vjeruje u Isusa Krista, ne će biti osuđen, a tko ne vjruje, već je osuđen što nije vjerovao u Sina Božjega. Isus, dakle, s posebnim naglaskom ističe važnost vjere, koja je neophodno potrebna za spasenje. Nikodem je primio k srcu ovu Isusovu pouku. Nikada je nije zaboravio. Nastojao je da čini dobro, a izbjegavao je zlo. Čvrsto je vjerovao u Boga i u Isusa Krista. Nije se dao zavesti od Isusovih protivnika i od onih koji nisu htjeli pristati uz Isusa. Dapače, u danoj prigodi ustao je na Isusovu obranu. A kad je Isus umro na križu, bez straha od ikoga pomogao je Isusa skinuti s križa, pomazati ga mirisavom pomašću i časno sahraniti. A kasnije je i on i čitava njegova obitelj prigrlila vjeru Isusovu i ustrajala u pravome kršćanskome životu. Nakon smrti je sigurno nagrađen od Isusa vječnim životom.

 

Kako stoji s mojom vjerom? Kakav je naš život po vjeri?

Vjera je čin našega povjerenja i potpunoga predanja Bogu. Ona je prije svega znak dob-roga i plemenitoga srca. Čovjek dobroga srca vjeruje, a čovjek zla srca ne vjeruje. Vjerom priznajemo Isusa Spasiteljem, pravim i jedinim Bogom.

Naše vječno spasenje ili naša vječna propast ovise upravo o vjeri ili nevjeri. Tu se radi o našoj sreći ili nesreći, a sve to ovisi o našoj vjeri ili nevjeri. Vjera je dar Božje milosti po kojoj nas Bog prima za svoju djecu i baštinike kraljevstva nebeskog. Vjeru smo dobili na svetom krštenju. Tada smo postali djeca Božja članovi katoličke Crkve i baštinici neba. Vjera daje razumnom čovjeku pravo dostojanstvo, ona ga uzdiže k Bogu i čini ga njemu sličnim. Samo čovjek vjere je pravi i potpun čovjek. Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu. Svi mi težimo neodoljivo za srećom, a svatko zna da potpune sreće nema na zemlji. Vjera nas uči kako ćemo postići pravu sreću za kojom čezne svako ljudsko srce. Ona nas upućuje da je sreća ovdje na zemlji samo u čistoj savjesti, a potpuna istom nakon smrti. Vjera nam pokazuje pravu svrhu našega života a nada u vječnu sreću ublažuje nam patnje i učvršćuje nas u ljubavi i pravdi prema bližnjemu. Ona nas vodi teškim putem krjeposti i uvjerava nas da će Bog obilno nagraditi naša dobra djela i time nas podržava na visini dostojnoj pravog čovjeka. Vjera nas potpuno oplemenjuje, potičući nas da ljubimo Stvoritelja nadasve pravom djetinjskom ljubavlju, jer Bog je dobri Otac svih ljudi i vrhovno dobro.

Vjera veže čovjeka i ženu u nerazdruživu vezu, potiče ih na zajedničku ljubav, pomoć i vjernost. Vjera uči bračne drugove da su djeca dar Božji i sreća obitelji i da djecu moraju odgajati u pravom kršćanskom duhu i strahu Božjem. Djeca su po vjeri dužna smatrati svoje roditelje Božjim namjesnicima, koje moraju ljubiti i poštivati, jer o tome ovisi njihova sreća na zemlji i u vječnosti. 
Vjera je temelj države, ona nalaže pokornost vlastima i to radi Boga, ona učvršćuje ljubav i pravdu što su glavni oslonci svake države na čitavom svijetu. “Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo jer su im djela bila zla.” Na nesreću: na Božju ljubav, na križ i Kalvariju vrlo često mi odgovaramo odbijanjem te ljubavi, nevjerovanjem u tu ljubav, zlim djelima zla života…

Često zaboravimo da postoji i tajna grijeha – zla. Često je neshvatljivo i nerazjašnjivo zašto je čovjek tako zao, zašto odbija Isusa Krista. Gospodin daje odgovor: “Ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla.” Čovječje srce velika je zagonetka: često više voli tamu nego svjetlo, zlo nego dobro, mržnju nego ljubav. (fra Ivo Bagarić).

 

“Ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo.” Moramo se ozbiljno zamisliti u te riječi Gospodinove. Nemojmo sebi umišljati da su to neki daleki ljudi, Nikodem i družina, onovremeni i suvremeni ološ s ulice. Mi smo ti ljudi što često u životu vole tamu, zlo, grijeh nego dobro, svjetlo, istinu, svetost… 

Zašto mi više volimo tamu nego Svjetlo…? Zašto neki vjernici katolici misle, govore i vladaju se kao nevjernici, bezbošci? Zašto toliko psovki, lopovluka svake vrste, rastave, pobačaji, bračna nevjera i pijanstvo, mladenački nemoral?

Korizma je vrijeme pročišćavanja, osvježavanja, vrijeme kad pozornije prisluškujemo Božji glas, poziv s križa. To ne smije biti poziv gluhima. Obratimo se, što prije! Origen, jedan od najvećih umova kršćanstva, napisao je davno: “Ima ih mnogo koji su prividno u Crkvi, a koji u njoj nisu; a ima drugih koji prividno ne pripadaju Crkvi, a koji su stvarno u njoj.”

 

Čitao sam u jednoj knjizi duhovnog sadržaja slučaj što ga iznosi jedan zatvorski svećenik. 
– Jednog sam dana, veli on, posjetio u zatvorskoj ćeliji jednoga robijaša, koji je pred nekoliko dana dobio vijest da mu je majka umrla. Bio je vrlo potišten. Ja sam ga tješio, koliko sam mogao. A on mi uzdišući reče: “Velečasni, ja imam vrlo dobru ženu i zlatnu djecu. Ali svi su me napustili. Žena je davno od mene utekla, jer sam je zlostavljao. Odvela je sa sobom djecu, da ne bi djeca pošla za mojim primjerom. A mamu sam svojim naopakim životom spremio u grob. Jer od kada sam žigosan kao robijaš, bez prestanka je plakala…”

Onda je dugo šutio i gutao suze. Na koncu mi reče i ovo: “A nije uvijek bilo tako. I ja sam jednom bio sretan u svojoj obitelji, sve do onoga nesretnog dana, kada sam – nahuškan od bezbožnog društva – došao kući, skinuo sa zida Isusa Krista raspetoga i bacio ga vani… A bacivši Isusa, bacio sam i svoju sreću!” Žalosna činjenica, a iskrena ispovijed!

 

Jednog se dana ispovjedi neka žena iz puka nekom nepoznatom misionaru. Vraćajući se od ispovjedaonice slučajno stupi na kamenu ploču koja je pokrivala grobnicu pokraj oltara u crkvi. Stara istrošena ploča popusti i žena propade u grobnicu. I tako se jadna žena nađe u zagrljaju s mrtvim lubanjama i kostima. To je zaprepastilo cijeli puk, koji je pritrčao da je spasi, ali je bio još veći užas i zapomaganje te sirotice žene koja je propala u grobnicu. Nakon mnogo napora izvukoše je van gotovo neozlijeđenu, ona je tada odmah potrčala ponovno k ispovjedaonici i rekla ispovjedniku: „Oče, dosada sam se ispovijedala kao da ću živjeti, sada kad sam vidjela smrt licem u lice, želim se ispovjediti tako kao da ću umrijeti“. I tada ponovi drhtavim glasom onu slabo obavljenu ispovijed. Svaka naša ispovijed bi morala biti takva kao da je posljednja u životu.

Svima nam je česta ispovijed vrlo potrebna, ako želimo zaista pobijediti ubitačne neprijatelje duše i očuvati se od svake vrste teških grijeha. Kao što je trajno čista kuća koju često metu, odijelo koje često četkamo, lice koje često umivamo, tako je i s dušom koja se često ispovijeda. Sveci su to dobro znali, zato su se često ispovijedali u svom zemaljskom životu i zato su i došli do svetosti.

 

Hvala Ti, Gospodine, što si nam otkrio da je Bog ljubav i da nas ljubi neizmjerno. Daruj milost svima kako bi to iskusili. Nemoj dopustiti da to ikada zaboravimo. Daruj svjetlo vjere svima koji ga još uvijek nemaju. Neka sve bude na veću slavu Božju i vječni spas svih. Amen.

 

 

 

 

Komentari

Komentari