.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Evanđelje 18. nedjelje je nastavak evanđelja zadnje nedjelje. Čudesnim umnažanjem kruha Isus je nahranio tisuće Židova. To se duboko dojmilo ljudi pa su nagrnuli za Isusom. Ljudi ga traže jer su doživjeli čudo umnažanja kruha. Poželjeli su imati takvoga vođu i kralja. Kako bi to bilo divno kada bi netko na taj način, čineći čudo, rješavao sve njihove ma­terijalne probleme i osiguravao im kruh svagdašnji!

Ali, Isus im izmiče. On ne želi da ljudi svoju sigurnost polažu u propadljivu hranu, nego ih želi upozoriti na istinsku hranu koja preporađa čovjeka, koja mijenja njegovo srce, hranu koja nije privremena, nego naprotiv nosi na sebi snagu i život vječne Božje Ijubavi. Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu (Iv 6, 33).

 Ali zar i mi nismo slični onim Židovima? Zar ne bismo i mi često htjeli da nas Isus usliša u našim svakodnevnim potrebama? Zar ne dolazimo najčešće pred Isusa s vlasti­tim receptima i narudžbama? A onda se čudimo što nas ne uslišava, što nam ne ispunjava i ni opravdane želje. U tim trenucima znamo i posumnjati. Dođe nam na pamet misao kako Bog za nas ne mari. Neki se u takvim situacijama mogu čak i slomiti u vjeri, i pomisle kako Boga nema, jer pored broj­nih molitava i devetnica ne dobivaju ono i onako kako su molili.

A što nam Isus danas govori? Tražite me, ali ne stoga što ste vidjeli znamenja, nego stoga što ste besplatno jeli od onih kruhova i nasitili se (Iv 6, 26).

Drugim riječima, vi me ne tražite iz vjere, iz čistog opredjeljenja za mene. Vi niste povjerovali u moju riječ, u Evanđelje koje sam vam donio. Ne, vi me ne traži­te radi mene, nego me tražite radi sebe, radi svojih sitnih vremenitih zadovoljstava. Vama nije do mene. Tražite me zato što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Htjeli biste na jednostavan način sebi osigurati svakodnevni zemaljski kruh. Htjeli biste mene, ali samo kao čudotvorca, samo kao onoga koji vam može na jeftin način pribaviti potrebnu hranu za svaki dan. Tražite me radi sebe i svojih sebičnih interesa. Kada molite, uvijek tražite samo ono što vam trenutačno može utažiti glad, nešto što vam sada treba. A ne želite duboku promjenu srca, ne želite slijediti mene kako biste imali život, istiniti život. Vi želite samo malo užitka. A ja vam želim dati hranu po kojoj ćete činiti djela Božja. Djelo je Božje da vjerujete u mene, da računate sa mnom u svakom trenutku života.

Isus, braćo i sestre, želi da shvatimo kako on ne želi nahraniti čovjeka samo u njegovoj trenutačnoj potrebi u gladi tijela. Jer čovjek je više od tijela, više od materijalnih potreba.

Čovjek je stvoren na sliku Božju i stoga je pozvan u ži­votu ostvarivati divna Božanska djela.

 Pozvan je oko sebe širiti dobrotu, jer je Bog dobar. Čovjek treba živjeti ljubav, jer Bog je ljubav. Treba oproštenje i pozvan je praštati, jer Bog je samo milosrđe.

Pozvan je biti mirotvorac, jer Bog je naš mir. I upravo su te stvarnosti – dobrote, ljubavi, radosti, mira – znatno dublje i potrebnije čovjeku nego ma­terijalni kruh. Isus želi nahraniti ljude tom dubokom, traj­nom hranom. Hoće nam darovati novo srce, novu dušu, srce koje će biti sposobno ljubiti, nadati se i praštati. Bit će to duša koja će biti otvorena za druge.

Kada su ipak Židovi nešto shvatili od ovoga što im je Isus govorio, onda su zamolili Isusa da im dade takvog kruha, kruha za život vječni, kruha novoga života. I tada Isus do kraja razotkriva tajnu svoje osobe.

U biti, On je taj kruh. Isus je naš put, istina i život. Doći k Isusu znači živjeti, nahraniti se njegovim životom, onim što je Isusu bila hrana, tj. volja Očeva. Samo to može utažiti životnu glad svakog čovjeka. Tada je čovjek zaštićen od praznina i besmisla koji prijete njegovim danima, zaštićen od nasilja i mržnje, zaštićen od one smrti koja je gora od tjelesne.

Umnažanje kruha u pustinji za Isusa je divna prilika da progovori o kruhu života, tj. o Euharistiji, o svetoj pričesti. Govori o svome tijelu i svojoj krvi, tijelu koje će on predati za nas, da bismo živjeli, krv koju će proliti za nas da bismo bili spašeni od zla i grijeha. (Milivoj Bolobanić)

Pozvani smo uvijek se iznova odlučivati i opredjeliti za Isusa, za Boga. Živa osvjedočena vjera da mi pripadamo Bogu i da Bog pripada nama jest naša odluka za Boga. To je ono djelo koje Bog od nas hoće.

Pitajmo se uvijek: Što bih trebao učiniti ovdje i sada, u svojoj obitelji…

Radi se ustvari o temeljnom životnom pitanju svakoga od nas: U čemu se sastoji i što je smisao moga života ovdje na zemlji? Zašto i za koga ja živim? Živim li ispravno?

Pitanje je jesmo li vjerom u Boga i Isusa Krista proželi čitav naš život? Potrebna nam je vjera da shvatimo da je u Bogu i s Bogom smisao i cilj našega života i rada.

Vjera nam pomaže da svoj život uredimo tako kako Bog želi. Zapravo sve što radimo, planiramo i mislimo trebalo bi biti prožeto i nošeno vjerom u Boga. Vjera u Isusa Krista je nešto najviše i najuzvišenije, najskupocjenije, Bogu najdraže. Tko ima živu i osvjedočenu vjeru u Isusa, tko se te vjere i drži i po njoj živi, taj je već na ovoj zemlji na neki način u nebu, jer mu ta vjera daje u životu ne samo utjehu, mir, zadovoljstvo i sreću, nego i snagu kojom svladava sve napasti, sve poteškoće, sve nevolje, svako trpljenje pa i samu smrt.

Ako je Pavao govorio za sebe: “Sve mogu u onome koji me krijepi”, pa opet: “Živim ja, ali ne živim ja, nego u meni živi Krist”, tako i onaj koji ima živu vjeru u Isusa, toga ništa u životu ne može odijeliti od Isusa ni od ljubavi prema Isusu.

Vjera je čin potpunoga predanja Bogu. Vjerovati u Boga znači zapravo njemu se posve povjeriti, svoj život i sve ono što se sa mnom događa. Biti svjestan Božje nazočnosti, tako da nikada nisam sam, da Bog zna što je za mene najbolje i da me on vodi snagom svoje milosti.

Katolik vjernik vjeruje u Isusa i Boga zato jer mu to donosi istinu i vječnu korist: vječni život i sreću. Tko vjeruje da mu je Bog sve, lako će za Boga i dati i podnijeti sve…

Zato ne zaboravimo Isusov jasni odgovor na pitanje “Što (moramo) nam  je činiti?”: “Ovo djelo Bog hoće – da vjerujete u onoga koga je on poslao!” Čudo s kruhom bio je poziv da vjeruju u Čudotvorca što kruh nebeski nudi dušama: božansku istinu, ljubav, život.

Bez Boga duša je uvijek gladna: istine, ljubavi, dobrote, svetosti, mira, sreće, života. Isus je sve to. Treba ga primiti: vjerovati…, on daje život svijetu: on je Božji kruh.

Zato nas Isus uvijek poziva: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti i odmoriti!”

Svetom Ivanu don Bosku rekoše neki mladi kažnjenici: “Da smo vas prije upoznali, ne bismo sigurno bili ovdje!”

 

Susret s Isusom Kristom – Tom Fillips, čovjek u najboljim godinama, bijaše pred­sjednik najveće tvrtke u saveznoj državi Massachusetts. Tom je imao veliki mercedes, prekrasno uređenu kuću, lijepu vi­kendicu te sretnu obitelj koja ga je voljela i poštovala.

Uza sve to Tom nije bio sretan čovjek, nego on u sebi bijaše zapravo jako nesretan. Nešto je nedostajalo njegovom životu, no on nikako nije mogao otkriti što mu to nedostaje te kako bi se to što nedostaje moglo nadoknaditi.

No jedne večeri tijekom poslovnog puta u New York nešto se dogodilo s njegovim Životom. Tom je doživio vjersko iskustvo koje je zauvijek u potpunosti promijenilo njegov život.

Govoreći o tom svom is­kustvu rekao je otprilike ovo: „Napokon sam nakon dugog niza godina spoznao što mi je to nedostajalo u životu. To bijaše Isus Krist. Nikad prije nisam usmjerio i okrenuo svoj Život prema njemu!“ Te noći, Tom je učinio baš to. Te noći Tomov se život promijenio zauvijek; ta je noć s promjenom koja se u njoj dogodila donijela radost u njegov život, radost, sreću i ispunjenje života kakvo Tom nije prije poznavao.

 

Moguće je biti anđeo unatoč svemu

Jedan dječak živio je kao anđeo i svima je služio za primjer svojim čistim i krjeposnim životom.

Prvu je svetu Pričest primio u kolegiju u Ruenu. Među mnogim velikodušnim njegovim odlukama bila je i ova: „Nosit ću bijelu kravatu svoje prve svete Pričesti sve do dana, kada bih najvećom nesrećom izgubio milost Božju, koje je ona simbol!“

Rastao je i bijelu kravatu imao uvijek sa sobom. Kad je nastao francusko-pruski rat, ušao je dobrovoljno u vojsku. Pod zastavom presvetog Srca Isusova, nalazio se među slavnim pobjednicima u Mensu.

No jedna ga kugla smrtno rani. Svećenik dođe odmah k njemu: „Hvala, velečasni gospodine, ispovjedio sam se prije dva dana. Ništa mi ne tišti savjest. Položite me na slamu i požurite i donesete mi svetu Pričest, jer osjećam da ću umrijeti.“

Kad je stigao svećenik sa Isusom, reče mladić: „Prije nego li primim svetu Pričest, molim jednu milost. Otvorite moju torbu i naći ćete bijelu kravatu, i metnite mi je na vrat.“

Kad je primio svetu Pričest, tad reče. „Evo umirem! Molim vas, da mojoj majci odnesete ovu bijelu kravatu. Recite joj da od dana svoje prve svete Pričesti nisam nikada izgubio posvetnu milost.

Nama je svima potreban zemaljski kruh za život našeg tijela, naš tjelesni život dakle ovisi o kruhu, ili kruh ili smrt, da tijelo živi, mora jesti. Ali naša duša treba kruh da živi. Za život duše potrebno je što češće pričešćivati se. Tko se ne pričešćuje, taj osuđuje svoju dušu na glad, a to je smrt duše.

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari