.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Evanđelist Marko donosi nam u današnjem evanđelju potresni i dirvljivi Isusov susret sa slijepcem Bartimejem na svom putu iz Jerihona u Jeruzalem. Slijepac je sjedio pokraj puta, jer je morao prositi.

Osjetio je da prolazi mnoštvo naroda i da se nešto mora dogoditi. Dolazio je onaj koji je svakoga osvajao, o kojemu su već svi čuli i koga je svatko želio vidjeti.

Pitao je tko je to i čuo da prolazi Isus iz Nazareta. Odmah je shvatio da je to onaj trenutak koji je očekivao. O Isusu je već slušao, o njegovu navješćivanju, o velikim čudesima koje je  činio.

Smjesta je povikao prema mnoštvu: ”Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“

Počeli su ga odvraćati da šuti, ali on je u svojoj potrebi još jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ To ne bi činio čovjek bez vjere i povjerenja (pouzdanja). Onaj koji bi u sebi govorio: ovaj mi ne može pomoći, meni nitko ne može pomoci, taj ne bi zvao u pomoć.

Onaj koji sumnja da će mu netko pomoći, taj neće uložiti nikakva truda i neće zvati u pomoć. Slijepac Bartimej je bio siguran, da će ga Isus uslišati, jer je on uvijek pripravan priteći u pomoć potrebnima i uvijek se odaziva bijedi nevoljnih.

Slijepac se nije prevario. „Isus se zaustavio“ – kaže evanđelist. „Zovnite ga k meni!“. Samim tim, htio mu je pomoći. Evanđelist nam zorno pripovijeda, kako mu je mnoštvo dovikivalo: „Uzdaj se, ustani, zove te!“

Bartimej je odmah ustao, zbacio sa sebe ogrtač da što prije dođe, da ne izgubi učitelja. Tada je čuo Kristovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ – „Učitelju, da ponovno progledam!“ odgovori slijepac.

Ono što se zatim dogodilo, tako je jednostvano i zapanjujuće: „Hajde, reče mu Isus, tvoja te je vjera spasila!“ (Mk 10,52).

I zaista Bartimej je smjesta progledao. Evanđelje kaže: „Smjesta progleda i uputi se za njim!“

Predragi, možemo li iz ovoga susreta jerihonskoga slijepca s Isusom izvući kakvu pouku? Koja je njegova poruka?

Da, ovaj događaj se tiče nas, za nas je napisan. I kraj nas Isus prolazi govori nam: „Dođi, vjera je tvoja spasila!“

U ovoj zgodi radi se o nečemu važnijem od samoga ozdravljenja jednoga slijepca. Nije glavno u tom da je progledao, nego još više što je otad slijedio Isusa na njegovu putu u Jeruzalem.

Bartimej je progledao u jednom dubljem smislu: otvoriše mu se oči i Bog ga je prosvijetlio. Nije raspoznavao samo ljude, drveće, boje, on preko stvari gleda Boga koji se objavljuje ljudima i poziva ih da ga slijede, da mu budu učenici, te im donosi spasenje i život.

Dosad je bio kraj puta živio u tami, osamljenosti, a u ovom trenutku spoznaje smisao svoga života i otkriva jednu novu budućnost.

Ima nešto posebno što nas se doima kod ovoga slijepoga prosjaka, a to je: čvrsta vjera i pouzdanje. Isus to naglašava: „Vjera te je tvoja spasila!“

Što je zapravo vjera i spasenje? Vjera je već spasenje. Spasenje se sastoji prevenstveno u vjeri. Vjera je dakle, ona koja spasava.

Stoga nam je potrebna vjera za spasenje, jer se spasenje događa samo u vjeri, po vjeri, zbog vjere i vjerom.

Vidjeti prilike u kojima živimo, uočiti zahtjeve koji nam se postavljaju, preduvjet je svakoga spasenja. Spasenje ipak ne dolazi iz toga. Bog nas spašava po Kristu u Duhu Svetome. Tom Duhu se otvaramo čitava svoga života.

Život je pred nama, a Kristova poruka nam osvjetljuje putove da u spremnosti odgovorimo pozivima Božjim koje nam upućuje. Spasenje je posvema Božje djelo, ali ono uvijek pretpostavlja i traži našu suradnju i našu vjernost. Bog nas spasava.

Previše često današnji čovjek luta mračnim ulicama ovoga života zatvorenih, ugaslih očiju. Ne će da gleda u dubinu svoje duše.

Rijetko se sjeti da upre pogled u vječnost, s onu stranu stvari i vremena gdje ga čeka vječno svjetlo – Bog i njegova ljubav.

Ne zna i ne želi pogledati iza prolaznosti, preko granica ovoga života, gdje počinje naš stvarni život. Da, mnogi naši suvre­menici teški su slijepci – dragovoljci. Idu za onim i za onima što ih zaslje­pljuju i osljepljuju. Novac, vlast, uživanje, sebičnost, mržnja, blud i apostoli smeća, nemorala i nevjere zaslijepiše i oslijepiše današnjega čovjeka. I on ide za tim lažnim svjetlom lažnih bogova kao da na našem nebu nema sunca našega života – Isusa Krista.

Mi smo često slijepi. Zato nam je potrebna vjera da shvatimo da smo u mraku i da nas samo Bog može rasvijetliti. Slijepi smo, a u to se ne damo uvjeriti. Što je npr. umanjeni smisao grijeha, skoro dokidanje grijeha, ako ne užasni oblik bezizlazne sljepoće. Mnogi nastoje i teoretski opravdati zlo. Živimo u jednom vremenu u kojem se nastoji izbaciti Boga iz povijesti, iz društva i života i ljudske slobode. To su sve tamni oblaci koji nas zaslijepljuju.

Postoji lijek za ovakvo stanje: priznati da smo slijepi. Priznati da lutamo. Stati uz put kojim prolazi Isus. Otvoriti uši i srce. Vikati puninom vjere i ljubavi: „Gospodine, daj da progledam!“

Ponekad se znamo tješiti i olako govoriti: „Bog je dobar!“ ili „u 21. st. ne možemo moliti kao u srednjem vijeku!“ I zato ne molimo.

Ne smijemo zaboraviti: vjera, pouzdanje i molitva ostat će uvijek osnova vjerskoga života dokle god bude ljudi na zemlji.

Molitva nas pridiže iz naše bijede i potrebna nam je za spasenje. Ona će taknuti Kristovo Presveto Srce i On će nam pomoći.

Ali vrlo često čovjek je neozdravljivi slijepac i ovo božansko sunce njego­va duha uzalud mu sja.

“Učitelju moj, da progledam!” Neka ovo bude naša svagdanja molitva! Moramo priznati: često i rado i mi vrludamo tražeći život, sreću, mir, ljubav po tamnim ulicama života. Zavezanih očiju hodamo iznad ponora. Palimo sitne žaruljice svoje male mudrosti da nađemo put do sreće i života, a mimoilazimo sreću i život – Isusa Krista. Koliko bi sljepoće!

“Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno ne će ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” Tako reče Gospodin naš. On je postao čovjek da osvijetli i rasvijetli do dna i do kraja naše duše i naše sudbine; da nam otvori oči za vječnost; za stvarne ljepote i vrjednote života, da nas osposobi kako bi vidjeli i nevidlji­vo; da bismo jasno i sigurno vidjeli stazu života – put do istine i sreće, put do Boga.

Ali Gospodina treba slijediti: umom, srcem, životom. Inače, tko ne ide za njim, ide u mrak; postaje i ostaje sli­jepac što ne želi progledati – i korača u ponor.

“Današnji ljudi traže svoju istinu umjesto Božje istine. Nemamo drugog razjašnjenja drame koju proživljavamo” (Marcel Lobet).

Možda je tu i naš osobni grijeh: tražimo “svoju”, a ne Božju istinu; svoj moral i zapovijedi umjesto deset Božjih; svoj život i sreću umjesto sreću i život sa svojim Bogom; mudrost i istinu na stranicama neke novine, a ne na stranicama Evanđelja.

“Učitelju moj, da progledam!” U ovo doba mraka, duhovnog zamračenja i sljepila neka ova molitva bude naša česta molitva!

“Učitelju moj, da progledam!” Daj da vidim Tebe, da bih pravo vidio sebe; da ne izgubim Svjetlo – Tebe, i sigurno ne ću izgubiti sebe. “Učitelju moj, da progledam!”

U dubini srca i duše prepoznajmo živoga Isusa i zamolimo ga: Isuse, Sine Davidov, smiluj se! Smiluj se, Isuse, našem narodu. Smiluj se svima koji su u životnim nevoljama. Smiluj se onima koji su slijepi, u mraku, koji su ranjeni i na duši i na tijelu…

Smiluj nam se, Isuse, kada dođemo u opasnost i pomislimo da si nas i Ti ostavio.

Otvori naše oči, Gospodine, ne samo tjelesne oči, nego nam otvori nutrinu, srce i dušu, da bismo vidjeli da nas beskraj­no ljubiš i da si nam učinio velika djela, da nas nikada nisi ostavio i da uvijek želiš biti s nama. Gospodine, daj da progledamo i da uvidimo da bi ti htio sve ovo što nas je snašlo okrenuti na naše dobro.

Isuse, čujemo kako nam često ljudi govore da više nema smisla moliti, da ti više ne čuješ, da si zatvorio uši za naše vapaje, da su uzalud tolike naše molitve i žrtve. Mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali, Isuse, kao i onaj slijepac, od sada ćemo još jače vikati, još dublje zapomagati: Isuse, sine Davidov, smiluj nam se! Smiluj se našemu narodu u domovini i rasijanom po svim kontinentima svijeta. Smiluj se svim ljudima i daj da svi živimo u miru i sreći!

Učitelju moj, daj da progledam! Učitelju moj, daj da za­vlada mir i blagostanje u našoj domovini i na cijelome svi­jetu.

Učitelju moj, neka nas tvoja dobrota spasi od svakoga zla.

Spasitelju, zauzmi se za nas i daj da u snazi tvoje ljubavi doživimo preobrazbu srca, preobrazbu života, olakšanje i spasenje.

 

Ime Isusovo u srcu – Povijest je zabilježila da je sveti Ignacije Antiohijski u vrijeme svoga zatočeništva neprestano zazivao ime Isusovo. Kad su ga, po naredbi cara, vodili svezana u Rim, upitali su ga zašto tako često spominje ime Isusovo, svetac im je odgovorio: „Ja se ne mogu osloboditi Njegova imena, jer ono je upisano u moje srce“.

Nakon njegove mučeničke smrti, pogani su se htjeli uvjeriti je li to istina pa su mu izvadili srce i rasjekli ga. I gle, unutra je zlatnim slovima pisalo: „ISUS KRIST“.

Osvjedočivši se, da je doista bila istina, mnogi su se obratili na pravu vjeru. (don Niko Šošić)

“Tko želi razveseljavati ljude, mora u sebi imati radost.

Tko želi u svijet unositi toplinu, mora u sebi nositi vatru.

Tko želi pomoći ljudima, mora biti ispunjen ljubavlju.

Tko želi stvarati mir na zemlji, mora naći mir u srcu.”

(Phil Bosmans)

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari