.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Što će biti na sudnji dan – posljednji dan povijest 

I ova crkvena liturgijska godina bliži se kraju. Sa slijedećom nedjeljom, svetkovinom Krista Kralja završava crkvena godina. To je dostojna kruna svih godišnjih proslava i blagdana.

Zato nam liturgijska čitanja, osobito prvo čitanje i Evanđelje nameću temu o “svršetku svijeta” – o posljednjim danima svijeta i općeg suda.

Jedan dan bit će posljednji dan ljudskoga roda, veliki dan posljednjega suda, velika smotra, ispit zrelosti čovječanstva.

Završiti će naša povijest. Gospodin će izvršiti obračun i – počinje vječnost.

Isus jasno kaže da će jednoga dana još jednom vidljivo doći k nama da sudi i rasudi što smo učinili od njegove ljubavi i krvi: “Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom”. U vjerovanju molimo: “I opet će doći sa slavom suditi žive i mrtve…” Jednoga dana on će nas pokupiti iz grobova i domova da nas povede u vječni dom…

Riječ Božja nas želi upozoriti da mislimo na kraj u kojem će biti uključen sav naš život; da mislimo na stanje zbilje. Naime Krist je došao k nama i otkrio nam ovo da smo oni koje Bog ljubi, da smo djeca Božja.

Znao je Krist da smo mi slabi i grješni. I on nas baš uzima kao takve sa svim našim nedostacima. Te nedostatke naše naravi pale i manjkave Krist, Božji Sin, na svoj božanski način ispravlja. Svojom žrtvom oslobađa nas od grijeha.

Tko se ne zanima za svoju budućnost, ako je razborit? Tko ne misli na svoje sutra, da ga na neki način uljepša i olakša. Zato nas Isus poziva da promotrimo svoje vječno sutra.

Svakodnevna briga i stalna trka i borba u životu ometaju nam da se brinemo i mislimo na ono što će uslijediti poslije smrti. Mi moramo na to misliti. I u ovome moramo biti realisti.

Doći će sigurno posljednji dan posljednjega suda, dan susreta Isusa i čovječanstva – da se dovrši naše otkupljenje, da konačno bude uništena smrt i zlo, da počne naša vječnost u ljubavi s Bogom ili bez njega i ljubavi.

Mora doći dan posljednjega suda kako bi se razjasnila naša povijest – život i sudbina svakoga čovjeka, svih ljudi.

Život svakoga od nas i svih nas jedna je zadaća: svaki dan pišemo jednu stranicu. A na koncu sve stranice i sve zadaće ocijenit će Bog.

Evanđelje nas upozorava da ima prolaznih i neprolaznih ocjena… da nema ni prepisivanja ni popravnih ispita. Život piše samo jednom i samo jednu zadaću. Ocjena je vječna… Život je svakoga čovjeka borba: dobra i zla, svetosti i grijeha, ljubavi i mržnje – u našem srcu i životu.

Mora doći dan općega suda da svi iskusimo i Božju ljubav i njegovu pravednost. Gospodin je svim dao priliku – mogućnost. Svima je pružio ruku i srce, ljubav i sreću.

Tko neće Boga i njegovu ruku, izabrao je prokletstvo – pakao. Pakao – to je vječnost bez Boga i njegove ljubavi.

Mora doći dan posljednjega suda koji će odijeliti jedne od drugih: dobre i zle, svece i zločince.

Što kaže Krist o posljednjim danima? On govori o “velikoj nevolji”, također i o znakovima. Priznajmo da je ova Isusova riječ o zadnjim događajima malo obavijena tajnom i zato je nejasna. Budnost učenika mora dopuniti ovu nejasnoću i u njima buditi žarku želju za konačnim susretom s Bogom, komu bi morao biti posve usmjeren naš život.

Biti osvjedočeni kršćanin znači živjeti u iščekivanju ovoga najvećega trenutka, punine koja će uslijediti. Imamo sada klicu iščekivanja vječnoga života. Moramo je brižno i budno čuvati s ljubavlju.

Smisao i značenje današnjih čitanja jest ovaj: unatoč apokaliptičkom prikazivanju jedno je jasno: naša nada, naše iščekivanje neće biti uzaludno.

Kraljevstvo Božje bit će konačno uspostavljeno. Zlo – smrt, sebičnost, podijeljenost – bit će pobijeđeni.

Mi živimo u nadi koja će se sigurno ostvariti. Bog nam daje sigurnost. Naša vjera je zapravo ta nada. Vjerovati znači nadati se da će postati zbilja ono za što se borimo.

Današnje evanđelje nije navještaj straha nego navještaj nade koja tjera da radimo sa sigurnošću, pa trebalo proći i mračne trenutke. Dopustimo da nas ova nada vodi. Bog će ispuniti svoja obećanja. Krist Gospodin će doći u svojoj slavi.

Potrebno je biti budan i razborit. Kristov dolazak će biti neočekivan i nenadan. Može nastupiti u svakom trenutku.

Naša je dužnost uvijek biti spremni na ovaj susret. Kada će to biti, ne znamo. To zna samo Otac nebeski.

Krist svjedoči da će doći jer kaže: “Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje sigurno neće proći” (Mk 14,31).

Pozvani smo svakodnevno podržavati u sebi osjećaj privremenosti našega zemaljskog života, naših dobara i ljudskih težnji. Samo je jedno sigurno: mi putujemo prema ovoj budućnosti.

Ojačajmo svoju vjeru u ovu neospornu stvarnost. Darujmo točan smisao svom životu: bdjeti i čekati.

Bog putuje zajedno s nama! Svakom je namijenio zadnji, ali dobar ishod. Sve će nas prihvatiti svojim milosrđem i spasiti svojom ljubavlju. Sve naše brige i nade biti će konačno ublažene i utažene. Nemojmo živjeti u strahu od njegova dolaska.

Račun ćemo polagati prema vrhovnoj i glavnoj zapovijedi: zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Još uvijek smo na putu prema ostvarenju konačnoga cilja. Doduše s brigama, ali i s nadom.

Neka nam današnje evanđelje o Gospodinovom dolasku bude ujedno utjeha i opomena: opomena da po vjeri i ljubavi budemo pripravni na njegov dolazak; utjeha što će svim našim sumnjama svanuti sunce kojem se sad još nadamo.

Poslije smrti slijedi sud. I to dvostruki sud. Jedan sud bit će na sudnji dan o kojem govori današnje evanđelje. To je opći sud. Mrtvi će ustati iz grobova, sva tjelesa opet će se sjediniti sa svojim dušama. A Isus će tada doći suditi žive i mrtve. Tada će se pokazati znak Sina Čovječjega na nebu. Pokazat će se Sveti Križ Kristov, veselje i utjeha svih onih milijuna koji su se u životu oslanjali i slijedili Križ Gospodnji. ….

Krist će se pokazati u sjaju slave i veličanstva. Vidjet će Sina Čovječjega, gdje dolazi velikom moći i veličanstvom na oblacima nebeskim. I poslat će svoje anđele koji će jakim glasom svojih trublji sabrati njegove izabrane sa sve četiri stane svijeta.Odmah poslije smrti bit ćemo osuđeni na posebnom sudu. Tada ćemo znati na kojoj smo strani: desnoj ili lijevoj.

 

Svećenik Feliks zanosno je propovijedao o sudnjem danu. Nakon propovijedi dolazi k njemu jedna djevojka pa ga upita: „Oče duhovni, što vi mislite, kad će doći sudnji dan…?“

– Svećenik joj na to pitanje izravno ne odgovori, nego je upita: „Reci ti meni, što bi Ti učinila kad bi znala kad će doći taj dan?“

– „Ja bih se tada iskreno ispovjedila, za svoje bih grijehe pokoru činila, više bih se Bogu molila i činila bih dobra djela ljubavi!“

– „Dobra djevojko, čini to sada jer vrijeme brzo prolazi i iza smrti posebni sud dolazi. Kako prođemo na tom sudu, takva će biti osuda i na sudnjem danu i kroz čitavu vječnost!“

 

Sv. Efrem i napasnica – U životopisu svetoga Efrema (4. stoljeće) nalazimo zanimljiv događaj. Dok je još bio đakon u Edesi, napastovala ga neka bezobraznica da s njom zgriješi. Svetac je upotrijebio svu svoju rječitost i znanje kako bi je uvjerio u grješnost njezine nakane, ali uzalud. Postajala je još upornija. Stoga je promijenio taktiku. Reče joj: “Dobro, kad ti ne ćeš da poslušaš mene – naime da se pokaješ i odustaneš od grijeha – onda ću ja poslušati tebe, ali uz uvjet da ja izaberem mjesto na kojemu ćemo sagriješiti.”

“A gdje bi to bilo?” – upita grješnica.

“Na glavnom trgu u Edesi” (danas Urfa u Turskoj) – odgovori Svetac.

“Ne ću na glavnom trgu. Tko tu može od stida?” – reče bijednica.

 

A Efrem je i očekivao njezin odgovor pa reče: “Nerazumna osobo! Stidiš se, dakle, pogleda ljudi, a ne stidiš se svevišnjega Boga. Strah te je da te ljudi vide i zamjere ti, a kako ćeš na strašni dan suda moći izdržati sijevajući pogled suca Isusa Krista kada će tvoje grijehe gledati ne samo nekoliko građana grada Edese nego i svi gradovi i svi narodi cijeloga svijeta?”

Ove riječi nisu bile bez učinka. Grješnica se skrušila i obratila, a kasnije pošla i u pustinju činiti pokoru.

 Istina o posljednjem sudu može nam pomoći i sačuvati nas od teškoga grijeha.

Netko dobro reče: “Sjećaj se posljednjih stvari

(smrti, posebnoga suda, raja i pakla)

pa nećeš nikada sagriješiti!”

 

Optužen sam na pravednom sudu Božjem

Sveti je Bruno pripovijedao kako je za vrijeme njegova studija u Parizu umro veliki bogataš i učenjak Rajmund Diokres, sveučilišni profesor. Kad se vijest pročula, čitav je grad bio ožalošćen te je veliko mnoštvo nagrnulo na posljednji mu ispraćaj.

Čim je obred započeo, pokojnik se iznenada podigao i sjeo u lijes. Zatim je jasno i glasno rekao: „Optužen sam na pravednom sudu Božjem.“ Nazočni su bili strašno zaprepašteni. Obred se prekinuo, a mnoštvo se stalo gurati prema lijesu u koji je bivši profesor opet beživotno pao. Kad se sve stišalo, nastaviše obred. Najednom se mrtvac opet podigne, sjedne i reče glasnije nego prije: „Optužen sam na pravednom sudu Božjem i osuđen.“ Zatim se ponovno sruši u lijes. Zaprepaštenje je postalo još veće. Dođoše liječnici pregledati mrtvaca; svi se složiše da je pokojnik doista mrtav.

Sprovod se nastavio, ali se mrtvac podiže i treći put te zaviče strašnim glasom: „Optužen sam na pravednom Božjem sudu, suđen i osuđen.“ Zatim se nepomičan sruši, a lice mu se iskrivi. Nije više bilo sumnje da je Bog tim čudom htio pokazati kako je ta duša izgubljena.

Tada svi odustanu od sprovoda, ugase svijeće, a tijelo tog nesretnika iznesu iz crkve i pokopaju na otvorenom polju.

Strašni događaj odmah je prouzrokovao dobre posljedice. Među velikim osobama koje su nazočile sprovodu nalazio se i Bruno, jedan od glasovitih učenjaka toga doba. Zaprepašten novim čudom, odmah je donio odluku ostaviti svijet. Povukao se u pustinju gdje je živio pokornički kako bi sebi osigurao vječno spasenje. Osnovao je strogi red kartuzijanaca i postao velik svetac.

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari