.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Poznata nam je zgoda o svetom Petru koji se zbog žestokoga progonstva kršćana htio spasiti bijegom iz Rima. Pred gradskim vratima ukaže mu se Isus. Sav smeten Petar upita Isusa: “Quo vadis, kamo ideš, Učitelju?” Isus mu odgovori: “U Rim da budem opet raspet mjesto tebe.” Petar je razumio opomenu Isusovu, vratio se u Rim ne bojeći se da bude razapet za Krista.

Quo vadiš? – Kamo ideš? Ovakvo pitanje trebao bi postaviti svatko sam sebi. Kamo vodi tijek života naše životne korake? I ako u svom životu nastavimo ići putem kojim idemo – hoće li to biti dobro? Hoće li to konačno svršiti sretno ili nesretno?

Svakim danom, svakim trenutkom, svakim kucajem srca idemo bliže smrti, bliže sudu, bliže vječnosti. U kakovu vječnost: sretnu ili nesretnu? To ovisi o nama. Prema tome jesmo li u trenutku smrti u milosti posvećujućoj ili ne. Ako se čuvamo grijeha, činimo dobro i zaista krjeposno živimo, onda znademo kuda idemo – u divno nebo. I obratno, ako živimo u teškom grijehu i s njime na duši umremo, opet znademo kuda idemo – u vječnu propast.

To znamo. Ali znamo također da čuvati se grijeha, živjeti krjeposno ne možemo bez mi-losti Božje. To nam naglašuje Isusova riječ iz današnjeg svetog evanđelja: “Bez mene ne možete učiniti ništa”. Sami svojim silama ne možemo doći k Bogu, ne možemo živjeti u sjedinjenju s njime. To možemo postići jedino po Kristu i s Kristom. Jedino u povezanosti s Kristom ima vrijednost naša vjera, naše molitve, sv. Misa.

Ulomak današnjega evanđelja uzet je iz Isusova oproštajnog govora na Posljednjoj večeri. Bio je to govor pred smrt, riječi na rastanku od života i apostola, ali Isus upozorava da on ostaje sa svojima u živoj, životnoj vezi: slikom iz prirode, životnim jedinstvom loze, trsa i mladica na njemu razjašnjava svoju povezanost s njima. Isus slika i naš život, veze i povezanost s njime, duhovnu plodnost našeg kršćanskog života ovim živim primjerom iz prirode.

U Bibliji i židovskom seljačkom puku u Isusovo vrijeme bila veoma poznata slika vinograda. Izabrani narod bio je često nazivan “vinograd Gospodnji”. Bog se s ljubavlju brine se za svoj narod i očekuje plodove: dobra djela, svet život, vjernost, ljubav.

U današnjem evanđelju Isus upotrebljava istu sliku, ali je preinačuje. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” Tako kaže Gospodin. Na jedan duhovni, misaoni način, nakalemljeni smo na trs-Isusa. Svi smo dio njega: pupoljci, mladice, grančice na trsu.

Zajedno s njim svi smo jedno sveto, duhovno biće, jedno tijelo – Crkva. Kao kršćani, Božja djeca, svi živimo od njega: svaki pupoljak, svaka mladica – kršćanin od trsa – Bogočovjeka prima životni sok Božjeg života. Od Isusa – raspetog i uskrslog Krista – struji Božji život svetosti, ljubavi i besmrtnosti do svake grančice, do svakoga kršćanskog srca. Tako ostajemo s njim i u njemu, donosimo “mnogo roda”, plodove svetosti kršćanskog života.

“Ja sam trs, vi ste mladice.” Isus je korijen i stablo na kojem raste kršćanin: povezan s njim vjerom i ljubavlju, životom i sudbinom. Izvan njega, odijeljen od njega, vjernik se suši – umire. Gospodin zato reče: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi ako ne ostanete u meni.”
Prva je dužnost osvjedočenoga katolika da ostane u životnoj povezanosti s Isusom. Nikakav stvor, nikakva stvar, nikakav događaj ne smije ga odijeliti od toga “stabla života”.

Ne smijemo zaboraviti ni kad spavamo da samo život u zajedništvu s Isusom donosi plodove: mir, jedinstvo, ljubav s Bogom i ljudima, veselje i sreću u Gospodinu, korjenito rješenje naših ovozemaljskih i vječnih problema.

Moramo zapamtiti: čim se otcijepimo od trsa – Isusa, bez njega i izvan njega pokušavamo naći sreću – “živjeti svoj život” – naći ćemo nesreću i smrt, osušiti se kao mladica odsječena od trsa.

“Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se.” Veliko, ozbiljno upozorenje: odsječen životom od Isusa – života kršćanin je mrtvac – suha grana.

Zato biti kršćanin i biti u Crkvi ne znači puko pristajati uz Isusov nauk nego mnogo više: pristajati uz Isusovu osobu, biti zaljubljen u Isusa, živjeti s njim njegov život, biti mladica što raste na njemu.
Da, čitav naš život, sav naš rad mora biti ukorijenjen u Isusu, rasti iz njega, hraniti se njegovom riječi, njegovom krvi, njegovim životom, što nam ga pruža Crkva svojim propovijedanjem i učenjem, žrtvom sv. Mise – Isusom među nama – sakramentima što Božji život i svetost prenose u naše biće i život.

“Biti kršćanin znači biti jedno s Kristom kao s nekim koga čovjek duboko poznaje, stravstveno ljubi i herojski služi” (R. Claude). Biti kršćanin ne znači samo moliti koji put Očenaš i vjerovati Vjerovanje, vršiti i izvršiti ponekad i poneku od 10 Zapovijedi nego biti i živjeti u živoj svagdanjoj osobnoj vezi s Isusom, svaki dan više ga upoznati, svaki dan više ga ljubiti, svaki dan bolje mu služiti.

Eto poruke i pouke današnjeg evanđelja… I jedno pitanje neka svatko sebi postavi: jesam li živa ili suha mladica, kršćanin po životu ili samo po matici krštenih?

Sveti Alfonz Liguori u visokoj starosti, kad je napustio već sve poslove, dnevno bi pro-boravio po osam sati pred Presvetim. U blizini svog Spasitelja u mnogim teškim kušnja-ma osjećao se čudesno utješenim. Morali su ga više puta i silom odnijeti iz crkve. Svome bratu, koji ga je posluživao, često bi u sobi rekao: “Vodi me u kapelu, imam nešto kazati svome Isusu.”

Kada mu njegovo stanje nije više dopuštalo da sam pođe u kapelu, nerijetko se je dao tamo odnijeti na stolici. Kad više ni to nije išlo, bio je veoma žalostan. Ispovjedniku, koji ga je nastojao utješiti time što i u svojoj ćeliji ima mali oltar, odgovorio je kroz suze: “Ali Isus nije tu!” Trenutke pred Pre¬svetim nazivao je najsretnijim trenucima svoga života.

Nastojmo da i nama trenuci pred Pre¬svetim budu najsretniji u životu. Hrlimo rado onamo pred Tabernakul na sveto brdo Sion. Nastojmo da i nama Isus bude glavna i jedina čežnja našega srca. Primajmo Isusa rado i sa žarom ljubavi u svetoj Pričesti. Onda se možemo nadati da ćemo zajedno s njime sretno prevaliti svoj životni put u vječnost, u sjedinjenje s Vječnom ljubavlju!

Doći ćemo sigurnim putem k Onoj Ljubavi koja nas je na sliku svoga Božanstva stvorila. K Onoj Ljubavi, koja nas je nakon pada, opet tako milo i blago primila.

To je i naš konačni kratki odgovor na pitanje: quo vadis, kamo ideš kršćanska dušo? Idemo kroz ovaj kratki zemaljski život zajedno s Isusom k Isusu u život vječni! Amen.

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari