.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

Današnja biblijska čitanja govore nam o teškoćama i nevoljama ljudi koji su pozvani prenositi Božju riječ. Starozavjetni proroci često nailaze na odbijanje. Isusovi Nazarećani prepoznaju ga samo kao drvodjelu i svojom nevjerom sprječavaju njegovo djelovanje, a oni koji su povjerovali u Sina Božjega, poput Pavla, trpe progonstvo, uvrede i tjeskobe poradi njega.

Glas o Isusu, njegovoj osobi, nauci, njegovoj moći i čudesima svuda se proširio i pronio. Čuli su to i njegovi sugrađani i jedva dočekali da ga vide i da dožive koje čudo.

Evanđelje nam govori o tome kako je Isus svratio u svoj zavičaj, Nazaret, gdje je odrastao i proveo svoju mladost.

Nazaret je  njegova domovina, njegov dom. Tamo je imao rodbine i dobro je bio poznat. Stoga je bilo za očekivati da će tu biti primljen i prihvaćen, ali naprotiv, bio je to razlog da su ga odbili.

 Bila je subota. Svi su išli u sinagogu i s nestrpljenjem su očekivali hoće li on štogod govoriti. Isus je zaista uzeo riječ i počeo je učiti na takav način da su ostali začuđeni te su postavljali pi­tanja: Odakle mu ta moć, njemu kojega su dobro poznavali? Gdje je naučio sve to, on koji je među njima živio i radio svojim rukama, družio se s njima i živio na uobičajen način među njima? “Nije li ovo tesar, sin Marijin? I sablažnjavahu se o njega” (Mk 6,3). Ne poznamo li njegovu rodbinu? Bilo je nešto neobičnoga u svemu tome.

 

Čuli su oni što se govori o Njemu. Nisu li neki pismoznanci govorili da je možda opsjednut, da ima nečistoga duha? I nije li ga tražila njegova obitelj mi­sleći da je izvan sebe? Kako se može netko tko je bio tako sličan njima, tko je bio običan čovjek kao i drugi, uzdići tako visoko?

Nakon prvoga trenutka zaprepaštenja pred njegovom mudrošću i čudesima Nazarećani su ga odbili ne vjerujući. Svi su se čudili i pitali: Odakle to njemu? Otkuda mu tolika mudrost?

Njihova srca su počele obuzimati sumnje, nepovjerenje, otpor.

Isusovi sumještani nisu mogli shvatiti da bi baš iz njihove sredine mogao Bog podići proroka ili Mesiju kojega bi oni trebali slušati i prihvatiti.

Skrivena uskogrudnost, oholost priječila ih je u vjerovanju da Isus, čovjek kao i oni, i koji je rastao pred njihovim očima, izučio skroman zanat, može biti prorok, štoviše Mesija, Sin Božji. Isusova skromnost i poniznost je sablazan o koju su se spoticali i tako su se zatvorili vjeri.

Nisu ga prihvatili. Ali ne prihvaćajući njega, odbijali su i to da prihvate sami sebe, tj. svoje sposobnosti, svoje mogu­ćnosti, svoje čovještvo i svoje božansko izvorište. Bili su žrtve uskogrudnosti, zavisti, bili su zavedeni krivim načinom razmišljanja. Bili su vezani lancima koje sami nisu bili spo­sobni raskinuti.

Budući da oni nisu Isusu povjerovali, potpuno su se zatvorili, Isus im nije mogao pomoći. Oni su zapravo imali drukčiju predođžbu i sliku o Mesiji. Oni su mislili da je on običan čovjek, a ne u isto vrijeme i Bog. Obećani Mesija, Spasitelj.

Tužan je i bolan je bio za Isusa ovaj događaj u njegovu Nazaretu. Zato i žalosno primjećuje: “Prorok je bez časti samo u svom zavičaju, kod svojih rođaka i u svojoj obitelji! … I čudio se njihovoj nevjeri!”

Nevjera njegovih najbližih spriječila ga je da u zavičaju izvede velika čudesa kakva je drugdje učinio, jer Bog se služi svojom svemoći samo u korist onih koji vjeruju.

Međutim neki – po svoj prilici oni između najponiznijih – mora da su vjerovali i u Nazaretu, jer Evanđelist Marko spominje: “Ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. To nam pokazuje da je Isus uvijek spreman spasiti onoga tko ga prizna za Spasitelja.

 Bog poštuje svačiju slobodu.

Kakvo je vrijeme danas? Što ljudi govore o Crkvi, Papi, svećenicima?

Vjerovati i prihvatiti Boga može samo čovjek svjestan svoje slabosti, svoga duhovnoga siromaštva i grješnosti. Tko je pun sebe, taj nema mjesta za Boga.

 Naš Bog želi da Ga želimo. Da za Njim čeznemo. On hoće da da se za Njega odlučujemo, da Ga hoćemo. Ljubi nas beskrajno, nesebično i traži našu ljubav.

 Današnji čovjek, umišljen da sve zna, ima i može, da će sve probleme, sva pitanja svijeta i života riješiti njegove ruke i njegovi strojevi, teško čuje i prima Boga. Potrebno je osloboditi se svoje umišljenosti, sebeljublja i izopačenosti.

 Čini se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji su umišljeni da je kod njih sve u redu.

Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu Misu. To nam postane navika. Doista mi svaki put čujemo Božju riječ, ali kao da nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i iza­zovan način. Možda smo stekli naviku da se svakoga dana pomolimo, da nižemo svoje uobičajene molitve, ali nemamo volje ni snage da Isusu otvorimo svoje srce dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Mislimo da smo dobri vjernici.

Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Vrlo je vjerojatno da smo slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge, neko čudo…

Nije li to zapravo jako sebično i oholo. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on dariva, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevi­ma. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza i naš problem. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo.

Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bo­lesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su pov­jerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: “Vjera te tvoja spasila!” Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Naza­rećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.

Potrudimo se otkloniti iz srca sve predra­sude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da sve znamo. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo.

Nazarećani nisu prihvatili Isusa kada im je on uputio zahtjevnu riječ. To su oni najbliži, to su Isusovi sumještani. To su oni koji misle da Isusa jako dobro poznaju, jer mu znaju sve rođake koji s njima žive. Zato su zakočeni da uoče ono nevidljivo i neizrecivo u Isusu, ono čime on do srca pogađa sve koji ga iskreno slušaju.

Isus je s pravom očekivao da će ga Nazarećani najprije shvatiti i prihvatiti. Prevario se. Upravo kod njih nailazi na klasičan otpor: “Što nam ovaj ima soliti pamet. Znamo sve o njemu i njegovi­ma!”

Kako često možemo i mi prečuti Božju riječ kada nam je on uputi putem onih koji su nam jako blizu.

Mi želimo biti blizu Isusu ali na svoj način. Želimo Isusa koji čini čudesa, ali ne Isusa koji bi nas htio na čudesan način preobraziti, promijeniti da postanemo novi ljudi, osvjedočeni vjernici.

Nemojmo dopustiti da se Isus čudi i našoj nevjeri. Molimo da shvatimo ono što nam Isus kaže i što od nas traži.

 

U Škotskoj je živio glasoviti liječnik James Simson (+1871.). Uz liječenje, bavio se i izumiteljstvom. Izumio je neke lijekove i medicinske uređaje. Za vrijeme jednoga predavanja netko od njegovih učenika postavi mu pitanje: “Gospodine profesore, recite nam koje je vaše najveće otkriće?” Odgovorio je: “Moje najveće otkriće bilo je onoga dana kad sam spoznao da sam grješnik, a Isus Krist moj jedini Spasitelj!”

Isuse Kriste,  božanski Spasitelju, molimo Te uvećaj nam vjeru!

U Nazaretu zbog nevjere nisi mogao učiniti nijedno čudo, nisi mogao pružiti ljudima lijek svoje čudotvorne ljubavi, jer su bili zatvorili srce i nisu ti pristupili s povjerenjem. I mi trebamo tvoju ljubav i pomoć. Mnogo je bolesnih u tijelu, ima mnogo onih koji trpe, kojima sva dobra ovoga svijeta ne mogu pomoći. Priznajemo, malo ti vjerujemo, Isuse! Molimo te, umanji našu oholost i umnoži našu vjeru, da bi mogao na nama pokazati kako si ti i danas čudesno dobar.

Isuse, tako je mnogo duševno ranjenih i bolesnih ljudi! Toliki proživljavaju nesigurnosti, strahove, stresove. Mno­go puta osjećamo da je zlo jače od naših sila. Okružuje nas toliko nepoznatih zlih sila. Postajemo zarobljeni i obuzima nas strah. A tražimo posvuda lijeka, samo ne kod tebe, Isu­se. Ipak, samo ti znaš točno svaku našu dijagnozu, svaku našu bolest, i samo ti, Isuse, možeš pružiti pravu terapiju našoj duši. Samo ti!

Isuse, čudiš se našoj nevjeri. Mnogi tako često i tako ustrajno obilaze ljudska lječilišta, traže pomoć ovoga svi­jeta, a ne pitaju se što ti imaš nama reći. Zar nisi ti jedini spasitelj? Zar nije jasno rečeno da na svijetu nema spasenja u drugom imenu osim u tvome? Oprosti, Isuse, što ti tako malo vjerujemo. Nismo ništa bolji od Nazarećana, koji su ti okrenuli leđa. Htjeli su senzaciju, ali nisu bili spremni poniznom vjerom tebe prihvatiti. Žele jeftine učinke, a ne žele dubok životni proces obraćenja što ga vjera u nama neprestano izvodi. Daj nam, Isuse, vjeru. Umnoži nam vje­ru. I daj da po vjeri uzmognemo ostvariti plodove istinskog života i sreće.

 

Zašto je postao katolikom

Neki je Židov potkraj srednjeg vijeka odlučio postati kršćaninom. Pomno je proučio kršćanski nauk. No na kraju vjerske pouke zaželio je da se u njezinu istinitost uvjeri na samom njezinu izvoru. Zato je odlučio poći u Rim te ondje vidjeti što je Rimokatolička crkva.

A upravo je tada, i to ponajviše u Rimu, vladala velika pokvarenost među kršćanima. Svećenik koji ga je poučio o kršćanskoj vjeri vrlo se prestrašio. Mislio je da će sav njegov trud biti uzaludan. Jer kad njegov učenik vidi što se u Rimu zbiva, ne će mu više pasti na pamet postati katolikom. Ali Židov je ipak učinio ono što je nakanio.

Nakon nekog vremena vratio se iz Rima. Odmah je došao svom svećeniku koji ga je poučavao o kršćanskoj vjeri. Tada ga je zamolio da ga odmah krsti. Na kraju je rekao: „Sada vidim da je katolička vjera ona prava. Vidio sam što se događa na izvoru vjere. Pa kad ju ni takvi predstavnici i učitelji nisu mogli uništiti, to je siguran znak da je čuva sam Bog.“

Doista, kad bi Crkva bila ljudska ustanova i kad bi papinstvo bilo ljudsko djelo, neprijatelji bi ju davno uništili. Međutim Crkvu i papinstvo ustanovio je sam Krist te im zajamčio opstanak rekavši Petru: „Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, koju ni vrata paklena ne će nadvladati.“

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari