.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

Evo nas opet na početku još jedne nove crkvene godine, na početku došašća, na početku neposredne priprave za Božić. Naš život se sastoji od mnogo početaka.

Dok danas započinjemo pripravu za Božić, zapitajmo se: Kakva bi trebala biti ta priprava u svjetlu biblijske riječi koju smo čuli?

 U čemu je bit došašća=adventa? Došašće znači “svečani dolazak”. Crkva se na poseban način četiri tjedna prije Božića spominje skoroga dolaska Gospodinova. Došašće označuje svaki Isusov dolazak.

U prvom redu, označuje dolazak Gospodinov na ovaj svijet, događaj koji se jednom zauvijek dogodio. On označuje i njegov dolazak u naše ljudsko društvo i sada. A taj dolazak promatra se i u svezi s onim velikim njegovim dolaskom – njegovim očitovanjem na kraju vremena.

Došašće je vrijeme obećanja s Božje strane, s naše strane je vrijeme snažnoga isčekivanja, vrijeme neprestanoga traženja, vrijeme skromne i odvažne molitve.

Došašće nije stvar prošlosti, nego je u prvom redu oblik postojanja, stvarnost koja zadire u život svakoga od nas, u život Crkve i život cijeloga svijeta. I stoga naše vrijeme u kojem živimo sili nas da na nov način doživljavamo Došašće.

Slavljenje došašća znači da mi još proživljavamo težnju za Božjim dolaskom i obraćenje koje taj događaj pripravlja. To je jedan način na koji sve više i sve potpunije doživljavamo kako Bog dolazi k nama u našu tamu.

Dok se pripravljamo na skori Božić, možemo vidjeti da nam došašće razjašnjava smisao našega kršćanskog postojanja u povijesti spasenja: Vjerom shvaćamo da su se u Isusu Kristu ispunila Božja obećanja dana čovječanstvu, obećanja koja su naviještena i prorokovana u Starom Zavjetu.

Ta će se obećanja u punini ostvariti u proslavljenoj zajednici izabranih koji će s uskrslim Kristom živjeti u zajedništvu božanske ljubavi. Ali ona svoje prvo ostvarenje moraju naći već ovdje na zemlji u zajedničkom življenju pravednosti i bratske ljubavi. Stoga je svako došašće navještaj onoga što Bog želi ostvariti, a ujedno i samo zalaganje da se to ostvari.

Došašće je zbog toga poziv da ispunjeni nadom krenemo naprijed.

Došašće nam pomaže shvatiti kako je sav kršćanski život zapravo shvaćanje u vjeri svega onoga što Bog čini u svijetu i napor da Bogu velikodušno kao suradnici odgovorimo. Kraljevstvo se Božje već ovdje pripravlja i započima, živi.

Došašće je vrijeme vedre nade: Bog nam je već udijelio budućnost. Na Božić ćemo slaviti taj dar što nam je udijeljen u Isusu Kristu. Taj dar udijeljen je ljudskom rodu nenametljivo kako bismo shvatili da se kraljevstvo Božje ostvaruje u jednostavnosti. Bog nam pripravlja svoja obećanja.

Naša priprava sastoji se u shvaćanju iz vjere i u odgovoru po ljubavi.

Kakav bismo trebali zauzeti stav, dok iščekujemo Kristov dolazak?

Mi želimo odgovoriti Bogu koji nam šalje svoga Sina koji nas sve ljubi. Svako ovo naše sabiranje za slavljenje euharistije jest zapravo susret s Božjim pozivom i velikodušan odgovor na nj.

Prvotni stav kršćanina u vremenu došašća ima biti vjera. Nije riječ o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je kadra uočiti Gospodinovu nazočnost u sakramentima i svetoj Misi, u životnom svjedočenju svakoga kršćanina.

Riječ je o vjeri suradničkoj. Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak.

Drugi osnovni stav kršćanina u došašću ima biti duhovno siromaštvo. Kako možemo nekoga iščekivati ako ne osjećamo potrebu za nekim? Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji dobro sebe poznaje i koji osjeća potrebu za onim koji je veći i bolji od njega. To siromaštvo pretpostavlja čovjekovu otvorenost prema drugome.

Stoga je došašće vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svjesni potrebe da ostave put grijeha i zla i da se dadu na put koji vodi ostvarenju Božjega svijeta – svijeta ljubavi i dobrote.

Svaka crkvena godina vodi nas bliže drugom Gospodinovu dolasku. Ipak osjećamo strah i tegobe. Tko želi siguran stati pred Sina Božjega na dan suda, trebao bi tako živjeti kao da mu je to zadnji dan, trebao bi uvijek biti pripravan.

Ovo predbožićno vrijeme daje nam prigodu da više mislimo na Krista, da mu se otvorimo i mi i naša okolina i da ga primimo. Krist zaslužuje naše povjerenje. On je uvijek s nama.

Bdijmo i molimo – tako ćemo biti uvijek pripravni i spremni!

Imajmo živu i osvjedočenu vjeru, probudimo nadu, ispunimo se ljubavlju, budimo Bogu vjerni…! Mislimo uvijek na svoje spasenje!

Današnja riječ Božja poziva nas na to!

Evanđelje nam govori o svršetku svijeta i konačnom Gospodinovu dolasku. Crkva nema namjeru plašiti nas nego opomenuti da vrijeme prolazi, da je zemaljski život privremen… Bog nas želi spasiti…

“Uspravite se i podignite svoje glave, jer se približuje vaše otkupljenje!”

Probudimo želju i potrebu za spasenjem, čeznju za Spasiteljem!

“Pazite sami na sebe da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život!” – Čuvajmo se plandovanja… Životno pravilo današnjega čovjeka: što više imati, što više uživati, što više trošiti.

“Bdijte i molite svakoga trenutka, da biste mogli… održati se  pred Sinom Čovječjim!”

Jednoga dana svatko će doći pred Sina Božjega – sresti se s Gospodinom. Potrebno je uvijek biti budan, spreman na taj susret: to znači biti pozoran, moliti srcem: ne dati se zarobiti stvarima i brigama današnjice, svagdašnjice. Naša najveća briga bi trebala biti Bog.

Treba nam novčanik – još više molitvenik; treba nam kruha – još više Duha: Boga, pravde, ljubavi.

Predragi, spomen prvoga Isusova dolaska – Božić – brzo ćemo slaviti; drugi njegov dolazak vjerojatno dugo ćemo čekati.

Između ta dva njegova Došašća naš je život, naše vrijeme, naše dužnosti…

Živimo s Bogom, planirajmo s Njim…! Budućnost će nam biti sretna…

 

Majka na umoru pomaže svome sinu – Bile su misije u župi. Misionar propovijeda kako je majka bila na umoru. Sva su djeca oko nje osim jednoga sina, koji joj je za života svojim vladanjem zadao mnogo jada i poteškoća. Jedina joj je želja da još jednom svojim majčinskim očima vidi svoga sina.

Braća su se pobrinula i zamolila zapovjednika zatvora da pusti njihova brata da bi vidio majku koja je na umoru. Pustili su ga.

Jadna je majka već bila toliko iznemogla da nije više mogla reći ni jednu riječ. Sve što je mogla, bio je njezin blagi majčinski pogled u sinove oči.

Blagi majčinski pogled donio je sinu promjenu. Sin koji dotada nije htio ni čuti za svećenika i sakramente, kad se vratio u zatvor, molio je da mu pozovu svećenika, zatvorskoga kapelana.

Svećenik je došao i zatvorenik je obavio pobožno i skrušeno veliku životnu ispovijed. Milost Božja je nastavila rasti u njegovu srcu. Izišavši iz zatvora nastavio je svoj prekinuti studij, upisao drugi i ustrajnošću u milosti postao svećenik.

– Taj svećenik sam ja koji vama sada propovijedam. Potresno je to djelovalo na sve nazočne.

– Sakramentima su pristupili i oni koji to nisu desetljećima učinili.

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari