.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

„Osobe koje u daru jezika često donose svoju ranjenu dušu Bogu, da ih iscijeli, doživljavaju stalnu kvalitetnu promjenu svojih duša, koja se očituje u rastu u plodovima Duha…“
Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? (1 Kor 2,11)

Jer tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu: nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene. (1 Kor 14,2)

Živimo u svijetu, a ne pripadamo svijetu (v. Iv 17). Svijet nas ranjava od trenutka začeća pa do tjelesne smrti. Mnogi se osjećaju odbačenima, neprihvaćenima, manje vrijednima, mnogi žive u raznim strahovima, mnogi s dubokim osjećajima krivnje kojima ne znaju uzroka, mnogi ne mogu uspostaviti normalne odnose s drugim ljudima, ne mogu oprostiti…

Velikome broju duševnih problema ne znamo uzroka. Mnogi od njih svoj uzrok imaju u nečemu što nam se dogodilo u najranijoj mladosti a često čak i dok smo se još nalazili u majčinoj utrobi. Pojedine teške traumatične događaje iz mladosti potisnuli smo u zaborav, duboko ih zapečatili u svoju podsvijest. Moderna psihijatrijska znanost pokušava otkriti i liječiti posljedice tih duševnih rana jer zna da one snažno utječu na čovjekov život.

U većini slučajeva, rane su nam nanijele osobe koje su nas trebale najviše voljeti i štititi, poput naših roditelja i bliskih rođaka. Nerijetko se teško zlostavljaju mala djeca što kasnije ima ogroman utjecaj na njihov daljnji život. Ako smo nešto potisnuli ili zaboravili, to nikako ne znači da to više ne utječe na nas. Utjecaj će postojati tako dugo dok ne dođe do iscjeljenja.

Apostol Pavao zna ono što zna i moderna znanost – ništa što se čovjeku dogodilo, nije zaboravljeno i sve se može ‘izvući’ iz podsvijesti. Problem je u tome što iz naše podsvijesti ponekad ‘isplivavaju’ gorki korijeni (v. Heb 12,15) kojima ne znamo uzroke i koji i nama i onima s kojima živimo mogu stvarati ozbiljne probleme. No to je već tema nutarnjega iscjeljenja koju ovdje ne možemo obrađivati.

 

Dar jezika je usko povezan s Duhom Svetim (Tješiteljem) i na taj način s utjehom, odnosno iscjeljenjem emotivnih rana. Naš se duh sjeća svega što nam se događalo od našega začeća u majčinoj utrobi (zna sve o tome – v. 1 Kor 2,11) i sasvim je normalno da te naše rane donosi Bogu kako bismo primili ‘višnju milost’ (iz himna O dođi, Stvorče, Duše Svet) utjehe koja će nas osloboditi od posljedica koje trpimo zbog povrijeđenosti.

U daru jezika donosimo Bogu svoje rane, a da ih pritom ne postajemo svjesni u razumu. Na taj smo način sačuvani od toga da sudimo ili mrzimo one koji su nas povrijedili te od toga da nam rane ‘isplivavaju’ u pogrešno vrijeme i na pogrešan način. Naš je Bog savršeni liječnik i On je pronašao najbolji način na koji nas može obnoviti

Osobe koje u daru jezika često donose svoju ranjenu dušu Bogu, da ih iscijeli, doživljavaju stalnu kvalitetnu promjenu svojih duša, koja se očituje u rastu u plodovima Duha. Budući da smo izloženi povređivanju dokle god živimo u tijelu i svijetu, to nam je iscjeljenje ili utjeha Duha potrebna neprestano (trajno). Nutarnje iscjeljenje je silno važno u duhovnome rastu svakog vjernika i zato Isus tako snažno naglašava ulogu Duha Svetoga kao utješitelja.

Sigurno je da ni jedan psihijatar ili psiholog ne može tako uspješno liječiti ljudsku psihu kao Duh Sveti. A Bog je dao i liječnike, i nikako ne trebamo odbaciti i tu vrstu Božjega blagoslova. U svakome slučaju, najbolje je kad imamo i jedno i drugo. Kad se darom jezika služimo kao molitvom za nutarnje iscjeljenje, možemo biti potpuno sigurni da nećemo ni u čemu pogriješiti, zastraniti ili imati bilo kakove negativne posljedice.

Sigurno je da što ćemo više koristiti Liječnika, to ćemo manje trebati liječnika. Evo i nekih od biblijskih stihova koji nam govore o tome:

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! (2 Kor 1,3)

Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe. (2 Kor 1,6-7)

Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. (Iz 66,11)

Jospi Lončar / Book.hr

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari